Jedan od najvećih problema koji muče našu tehnološku civilizaciju, pored izvora energije, pitke vode i dizajna makroekonomskog sustava, predstavlja prostor.  U ovom trenutku ima nas oko sedam milijardi. Pritom se ne zadovoljavamo samo pukim preživljavanjem već svi želimo ujutro na posao ići automobilom, svi želimo živjeti u prostranim klimatiziranim stanovima, raditi u megalomanskim uredima, uživati u prostranim parkovima i zelenim površinama. Osim toga, za proizvodnju hrane potrebno je sve više poljoprivrednih površina, za održavanje atmosfere moramo sačuvati šume, a sada je tu i problem obnovljivih izvora, što uključuje površine pod vjetrenjačama, solarnim panelima te kulturama za proizvodnju biodiesela. Standard života modernog čovjeka zahtijeva mnogo prostora. A prostor je nemoguće izmisliti niti ga izraditi u tvornici. Ili ga ima, ili ga nema.

U ovom tekstu pozabavit ćemo se hipotezom da ga ima. I to ne na nekakvim 22 svjetlosne godine udaljenim, za život pogodnim planetima u zviježđu Škorpiona, niti u unutrašnjosti našeg planeta već negdje drugdje, u području i smjeru koji izmiče svakodnevnom iskustvu, smjeru prema kojem brodovi ne plove, avioni ne lete, svrdla naftaša ne prodiru.

 

Mistična predanja i legende

 

Godine 1864. Jules Verne je napisao „Put u središte Zemlje“ inspiriran idejom britanskog astronoma iz 17. stoljeća Sir Edmunda Halleya da Zemlja u svojoj unutrašnjosti ima četiri koncentrične sfere, odnosno četiri svijeta.

Godine 1871. izdana je novela „Rasa koja dolazi“ koja se pripisuje kontroverznom britanskom piscu Edwardu Bulwer-Lyttonu. U njoj se govori o superiornoj rasi Vril-ya koju je potop natjerao u podzemlje gdje su stvorili novu civilizaciju u okruženju sveprisutne energije ili fluida Vril a koja dolazi od misterioznog Crnog sunca što se nalazi u središtu Zemlje. Ta Vril supstanca bi bila zapravo jedinstvena sila iz koje proizlaze sve druge sile, a što je prokomentirao i veliki znanstvenik Michael Faraday.

Zbog navodnog zajedničkog podrijetla podzemne rase s Arijcima Vril ideologiju su prigrlili nacisti, slijedeći učenja Društva Vril koje je 1918. osnovao Karl Haushofer. Trudeći se uspostaviti kontakt sa Vril-ya, vježbama koncentracije pokušavali su potaknuti u sebi Vril energiju i tako unaprijediti vlastitu rasu te izbjeći ropstvo kad jednom superiorna podzemna rasa izađe na površinu. Vodeći se teozofskim učenjima prema kojima u Butanu postoji posebna budistička sekta Dag Dugpa (Dugpasi, Crvene kape), sljedbenika Vajre tj. dijamanta-munje, a koji čekaju pojavu 6. rase, nacisti su 1938. godine organizirali ekspediciju na Tibet ne bi li stupili s njima u kontakt i u pećinama pronašli prolaz do podzemnog svijeta. Smatra se da je cijela kolonija Tibetanaca došla u München pomoći Hitleru, a njihov vođa bio je poznat kao „Čovjek sa zelenim rukavicama“. Poslije kapitulacije svi su kolektivno izvršili suicid.

Pored Vrila još je legendi o tajnim svjetovima prisutno u starim spisima i okultnoj tradiciji. Jedna od njih je i ona o Shambali, rajskoj zemlji koja se spominje u Kalachakra spisima, povezanim s Vajrayana budizmom kao i u slučaju Vrila. Ovaj put Shambalu nisu smjestili u Zemljine dubine već u nepoznatu pustinju koja je po H. P. Blavatskoj Gobi, a po drugima u Altajskim planinama. U svakom slučaju, mistične tradicije govore o područjima u koja se teško ili nikako ne može prispjeti fizički. Bajke i priče poput one o Petru Panu ili Malnarove o Staklenom gradu također ih spominju. Njih sateliti ne mogu opaziti, topografi ih ne mogu smjestiti na kartu. Ako postoje, postavlja se pitanje gdje su zapravo. U našoj mašti? Možda ipak ne samo tamo.

 

Multizemlja

 

Većina nas vjeruje, a što je i ispravno, da živimo na površini kugle, dakle na sferi, te da je u unutrašnjosti Zemlje vruća magma. Nekolicina još uvijek vjeruje da živimo na ravnoj ploči, a nacisti u Drugom svjetskom ratu naivno su vjerovali da živimo sa unutarnje strane šuplje sfere i da je svemir unutar te sfere. Koncept koji ćemo upravo opisati daleko je složeniji.

Iako je sam naš prostor trodimenzionalan, pa tako i Zemlja kao kugla, njezina površina, dakle sfera je dvodimenzionalna. Zato je prikazana uvijek uz pomoć dvije koordinate: zemljopisne dužine i širine. Zato mjerimo površinu neke parcele u kvadratnim metrima. Treća, nedostajuća dimenzija odnosi se na visinu odnosno dubinu (kote). Zemlja ima samo jednu površinu koju obasjava Sunce. Zato je kroz povijest zemlja u smislu obradive površine uvijek bila vrijedna, a u srednjem je vijeku na njoj bio zasnovan feudalni društveni sustav. Iako stanove i garaže možemo sagraditi na katovima, poljoprivredne površine mogu biti samo u jednom sloju a da budu obasjane suncem. To je topološko ograničenje s kojim se suočavamo i koje se ne može zaobići bez obzira na tehnologiju i razvoj znanosti. No što ako NIJE tako?

Što ako Zemlja ima na tisuće takvih površina, pri čemu su sve osunčane? To bi značilo revoluciju u načinu života usporedivu s otkrićem novih kontinenata ili novih planeta. Dakako, jedno takvo neobično viđenje zahtijeva potpuno drukčije sagledavanje kako prostora i svemira tako i sunca i planeta. Intuitivno, mi prostor uvijek doživljavamo kao euklidski prostor dimenzije 3. Sve drugo nam zadaje glavobolju jer nije povezano s iskustvom. Zato je najbolje približiti si tu problematiku promatrajući nešto poznato. Na primjer, knjigu.

Knjiga je sastavljena od araka papira, odnosno stranica koje su relativno tanke u usporedbi s njihovom dužinom i širinom. Zato se mogu složiti brojne stranice, jedna iznad druge, bez obzira na to koliko veliku površinu imale. Time stranice u finalu daju debljinu knjige, no ona ne ovisi o samoj korisnoj površini tih stranica već o manje korisnoj debljini stranica. Debljina knjige je nova, dodatna dimenzija na već postojeću površinu stranica. Ako bismo pretpostavili da je isto tako može posložiti trodimenzionalne kugle jednu ponad druge ili jednu oko druge, u nekakvom hipotetskom hiperprostoru, također bismo ih mogli posložiti veliki broj a kao rezultantu dobiti nekakvu relativno malu hiperdebljinu jednog takvog objekta. U četverodimenzionalnoj geometriji upravo hiperkugla  može sadržavati praktički beskonačno mnogo kugli koje su poput stranica knjige posložene jedna pored druge a da im se volumeni ne prožimaju. Kugla je ustvari površina hiperkugle i može tvoriti jednu od brojnih koncentričnih hipersfera ili slojeva poprečnog presjeka. U trodimenzionalnom prikazu izgledaju slično glavici luka ili ruskoj matrjoški, no to je samo privid pri čemu o rotaciji sustava ovisi koja će biti unutra a koja vani. Specijalna ortogonalna grupa SO(4) koja opisuje rotacije u hiperprostoru poznaje i takozvane dvostruke rotacije. Sukladno njima, kugle koje čine hiperkuglu mogu se izvrtati poput čarape, mijenjajući svoju poziciju po dubini istovremeno se vrteći i na nama uobičajen način. Stoga ne postoje unutarnje kugle i vanjske kugle. Sve su one ravnopravne, sve one ulaze i izlaze kao što dijelovi naše poznate Zemlje imaju dan i noć, odnosno izloženost Suncu.

 

Zlatni kompas

 

Pretpostavimo li da naš planet uopće nije trodimenzionalan nego, naprotiv, četverodimenzionalan lako se može zamisliti da se Zemlja, kao Multizemlja, sastoji od mnogo običnih, trodimenzionalnih Zemalja od kojih mi znamo samo za jednu, ovu na kojoj živimo. Slojevi takve Multizemlje, paralelni svjetovi, potpuno su izolirani s obzirom na zakone fizike kakve poznajemo. Tek neke čestice poput gravitona, propagatora gravitacije i sterilnog neutrina, mogu prodrijeti kroz međuprostor.  Te čestice što spajaju svjetove na taj se način ponašaju poput zlatne prašine u romanu Philipa Pullmana „His dark material“ na temelju kojega je snimljen prvi dio trilogije „Zlatni kompas“. Upravo ujedinjenje svih sila u jedinstvenu supersilu navodi znanstvenike na uvođenje dodatnih dimenzija svemira, od najjednostavnije Kaluza&Klein teorije, preko M-teorije, pa sve do najnovijih hipoteza Itzhaka Barsa koji smatra da postoje četiri prostorne i čak dvije vremenske dimenzije. Pa ipak, uvijek se dodatne dimenzije uvode globalno za cijeli svemir, a nikada lokalno, za svaki pojedini planet.

Na svu sreću, upravo je gravitacija odgovorna za formiranje planeta. To je misteriozna sila jer znanost uopće nema tehnologiju za mjerenje i detektiranje gravitona niti gravitacijskih valova. Po Einsteinovim jednadžbama polja, tijesno je povezana sa samim prostorom, posljedica je zakrivljenja prostora, zaslužna je za formiranje zvijezda i planeta, a dominantna je sila izvan našeg poznatog prostora pa je logično posumnjati da može i lokalno stvarati multidimenzionalne gravitacijske potencijale koji će kao rezultat dati hiperplanete. Dakako, takva slika Zemlje daleko je od svega što teorijska fizika i kozmologija mogu i zamisliti, pa se postavlja pitanje kome to uopće treba i zašto bi uopće takva stvar trebala postojati. Odgovor na to pitanje je zadovoljavajuće objašnjavanje spomenutih mističnih koncepata, ali i najnovijih političkih manipulacija kojima smo svjedoci a koje pogrešno tumačimo.

 

Borba za novi teritorij

 

Naime, u ovom trenutku velesile su shvatile o čemu se radi i bore se za novi teritorij. Nisu više naivni kao Hitler, ne udvaraju se superiornoj Vril rasi nego žele proširiti životni prostor. Stvara se nova geopolitika, planiraju se nova osvajanja i invazije, a mi uopće ne znamo ni gdje se ta bojna polja nalaze. Ne znamo čak ni da postoje. No najveći problem je što i oni koji te ratove vode nisu sigurni koliko je naše neznanje. Zato stalno provjeravaju. Svake godine tajne službe na ovaj ili onaj način kontaktiraju sve alternativce i teoretičare zavjere u svim zemljama svijeta. Po jednoga od njih godišnje,  iz svakog dijela svijeta, pozivaju na neformalni razgovor, već prema tome kako procijene njegovu važnost i spremnost na suradnju. Tehnologija kojom raspolažu samo je jedan od načina komunikacije s onostranim. Psiha je drugi. I to oni znaju.

Prije nekoliko godina jedan od najpoznatijih ljudi hrvatske alternativne scene pozvan je u strogo tajnu američku bazu gdje mu je pokazano ono na čemu rade:  uređaj za komunikaciju s paralelnim svijetom. Bio je to nekakav čudni okrugli uređaj poput ekrana na kojem su se očitavale informacije „s one strane“. Objašnjeno mu je da je to sada najvažniji prioritet: kako osigurati prolaz koji je prilično nestabilan i nepredvidljiv.

Na pitanje što će biti ako on to objavi u medijima rekli su mu da se neće dogoditi ništa. Svi će ga smatrati ludim teoretičarom zavjera i na tome će priča stati. Možda zato, a možda i zbog toga što uopće nije shvatio kakav je to paralelni svijet u koji Amerikanci žele preskočiti nikad to nije objavio.

Slojevi hiperkugle, odnosno pojedini svjetovi, nisu statični. Oni vibriraju. Nisu beskonačno tanki niti beskonačno bliski već među njima postoji razmak od barem jednog planckovog radijusa. Sam planckov radijus, definiran preko planckove konstante, brzine svjetlosti i gravitacijske konstante,  čvrsto je povezan s prostorom i gravitacijskom silom. To je najmanja razdaljina u prostoru između dvije točke, a da se te točke još uvijek mogu smatrati za dva odvojena entiteta, nešto poput razlučivosti prostorno-vremenskog kontinuuma. Ukoliko slojevi koji vibriraju na nekom mjestu smanje svoj procjep na manje od toga slojevi se počnu preklapati. Otvaraju se vrata i paralelni se svjetovi spajaju. Te su pojave nepredvidljive, ali izazivaju određene atmosferske fenomene, pa onaj tko ih zna tumačiti može pronaći mjesto gdje je došlo do proboja, odnosno gdje su se vrata prema paralelnom svijetu otvorila. To može biti na bilo kojem mjestu u volumenu Zemlje, pa je mala vjerojatnost da se dogodi baš na površini u dosegu čovjeka. Pa ipak, izgleda da neka mjesta na površini imaju veći prioritet i da to ovisi o tektonici ploča koje čine površinu Zemlje. Himalaja je svakako jedno od njih. No izgleda da se u novije vrijeme nešto počelo događati i u Perzijskom zaljevu. Primijećeni su svjetlosni vrtlozi u atmosferi za koje se smatra da su posljedica tajnih eksperimenata.

Iranac koji je na internet uploadao snimak tvrdi sljedeće: „Živim u Bandar Lengehu, malom gradu u Perzijskom zaljevu. Prije nekoliko tjedana osjetili smo učestale zemljotrese, svaki magnitude od otprilike 3 stupnja po Richteru. To je trajalo otprilike dva tjedna; za to vrijeme more je promijenilo boju u svjetlocrvenu, pojavile su se uginule ribe, od kojih su neke bile spaljene. Nakon nekoliko dana u gradu se pojavio smrad kao iz kanalizacije. Lokalna glasila prenijela su objašnjenje da je taj smrad posljedica djelovanja otrovnih morskih algi što nikada u svom životu nisam doživio (a živim tu već 27 godina). Upozoreni smo da ne konzumiramo ribu ulovljenu u okolici. Uspio sam snimiti dio fenomena koji su se pojavili u moru. Pretpostavio sam da je došlo do erupcije vulkana na dnu mora.“

Snimak prikazuje tornado vrlo uskog i visokog lijevka koji spaja oblake i površinu mora. Oko samog lijevka more svijetli jarkom crvenom bojom. Pravog objašnjenja nema pa se sumnja da je u pitanju HAARP eksperiment. No, što mi zapravo znamo o HAARP-u? Uvijek posežemo za najjednostavnijim rješenjem pa govorimo da je u pitanju psihička manipulacija, manipulacija atmosferom, vremenom i zemljotresima. A možda je stvar mnogo složenija.

U ovom trenutku velesile nastoje izglasati odobrenje za napad na Iran. Zapovjednik izraelskih pomorskih snaga Abraham Poster potvrdio je da izraelske zračne snage nisu u mogućnosti uništiti iranska nuklearna postrojenja već da će morati koristiti podmornice. Je li zaista u pitanju iranski nuklearni program ili pokušaj dominacije nad područjem na dnu mora gdje se nalaze nova vrata? Prodor u novi životni prostor za koji nismo ni znali da postoji značio bi novi zalet civilizacije.

U ovom trenutku živimo na gotovo oglodanoj Zemlji, imamo ekonomski sustav baziran na stihiji, pohlepi i rasipanju resursa. Kao i uvijek, centri moći žele s tom praksom nastaviti pa traže novi životni prostor umjesto da mijenjaju stil života. Problem možda i nije pronaći vrata u nova multidimenzionalna prostranstva već prihvatiti rizik da s druge strane netko živi. Netko tko je daleko razvijeniji od nas, netko tko nas stalno promatra i netko o kome su napisane na tisuće glinenih ploćica, papirusa i pergamenata.

Imamo običaj upirati pogled prema nebu i očekivati civilizacije iz svemirskih dubina. Ponekad pomislimo da nešto živi i u unutrašnjosti Zemlje. No do sada nismo nikada pomišljali da nešto dolazi iz jedne druge Zemlje, tik do naše, iz Zemlje koja je tako blizu nas da između ne može stati ni najtanja vlas, a koja je istovremeno tako nedodirljiva kao da je milijardama kilometara daleko. Nadajmo se samo da će oni biti toliko dobri da nas poduče kako živjeti na ovoj našoj Zemlji, a ne da na teži način spoznamo kako se otimanje tuđeg ne isplati.