U ovoj knjizi, bivajući u svakodnevnoj disonanci s društveno-političkom stvarnošću koja ga okružuje, pritom akribično izučivši dostignuća ovdašnjih historiografija, Domagoj Nikolić se odlučuje na neobično smjeli i naizgled vratolomni pothvat, potpune rekonceptualizacije povijesno-geografske paradigme unutar koje smo navikli razumijevati ovaj prostor, narod kojemu pripadamo i historijske fakte s kojima se identificiramo. U Nikolićevom povijesnom „antinarativu“, na našem je prostoru najmanje od brončanog doba pa sve do kasne antike, živjela jedna velika i moćna civilizacija koja je nestala ali za sobom ostavila gomilu razasutih tragova koje tek trebamo razaznati i sustavno istražiti, razumjeti i pravilno kontekstualizirati.  No ovo je stanovište još uvijek posve „nevino“ u usporedbi s onim što donosi nastavak njegova kopernikanskog prevrata. Naime, prema Nikoliću, biblijska povijest zakučasta je i u stotine slojeva zamotana priča s hermeneutičkim ključem za njeno tumačenje skrivenim upravo tu kod nas, u Iliriji – stvarnoj Svetoj Zemlji!…

…Kompleksnost povijesnog iskustva ovih prostora može biti bliža dohvaćanju ukoliko se istraživač slobodno i sa sigurnošću kreće kroz arheologiju, književnost, antropologiju, teologiju, astronomiju, psihologiju, biologiju, geologiju, stalno i iznova transformirajući svoja tumačenja, izmičući jednodimenzionalnosti, i ne manje važno, bivajući zanimljiv i izazovan, otvarajući nasušnu raspravu među svima zainteresiranima. Novu našu drevnu povijest stoga može napisati jedino netko tko je živo promotrio, osluhnuo i osjetio svu širinu i skučenost onoga što je ova zemlja bila, jest i može biti, njenu svu ljepotu i propast. Netko tko je živio s narodom, prehodao terene, planine, šume, obale, kamen i krš, tragajući za našom vjerodostojnom pričom o prošlosti. Upravo je sve to Domagoj Nikolić i knjiga koju nam predaje na odgovornost. Riječ je, dakle, o autentičnom duhovnom i spoznajnom svjedočanstvu o vlastitoj zemlji i njenim ljudima, o katarzičnoj i radosnoj vijesti, da smo jedan veliki korak bliže iscjeljenju.

  • Đino Đivanović u pogovoru knjige

٭  ٭  ٭

 

Svoju zadaću u ovom trenutku vidim prvenstveno u postavljanju novog povijesnog, antropološkog i lingvističkog konteksta koji će nam omogućiti da sebe i svoj svijet sagledamo na ispravan način. Kontekst koji zastupam sastoji se u tezi da je Ilirija sveta zemlja (Il = svet) u kojoj se nalazi JeruSolin to jest vjerni, sveti Solin, drevno crkveno prijestolje pod Morijanskim – Marjanskim brdom na Jordanu - Jadranu, da smo ovdje od kad je svijeta i vijeka te da je povijest kršćanstva, starozavjetna i novozavjetna, neodvojiva od ove zemlje.

  • Domagoj Nikolić u Predgovoru