Keith Tutt

Znanstvenik, luđak, lopov i njihova žarulja

 

"Najveći skandal u povijesti znanosti"
ARTHUR C. CLARKE

Ova knjiga govori o izumiteljima, strojevima i tehnologijama za koje se tvrdi da najavljuju novu energetsku revoluciju: revoluciju koja će – ako do nje dođe – ponuditi rješenja za najveće klimatske promjene s kojima s ovaj planet suočio od posljednjeg ledenog doba. Jer, sada znamo, bolje no ikad, da su čiste i jeftine tehnologije proizvodnje energije, one koje ne zagađuju okoliš, jedini mogući način da zaustavimo stradavanje Zemlje od ekstremnih vremenskih kolebanja koja već ugrožavaju živote i sredstva za život milijuna ljudi, i koja bi u budućnosti sasvim lako mogla pogoditi milijarde.

Sadržaj:

 

UVODNA RIJEČ Sir Arthura C. Clarka
PREDGOVOR
POPIS ILUSTRACIJA
ZAHVALE
1. Potraga počinje
2. Nikola Tesla - tajnoviti genij električne energije
3. T. Henry Moray - Iskorištavanje energije svemira
4. N-stroj - Tajanstvena ostavština Michaela Faradaya
5. Tajna u švicarskim planinama - Paul Baumann i Thesta-Distatica
6. Život i preuranjena smrt hladne fuzije
7. Hladna fuzija postaje punoljetna
8. Randell Mills - BlackLightova borba za energiju
9. Fizika nulte točke i besplatni kozmički ručak
10. Značajni drugi
11. O zavjerama, šarlatanima i skepticima
12. Osmišljavanje nove energetske budućnosti
DODACI
Dodatak 1 Energetska početnica
Dodatak 2 Američki, britanski i kanadski patenti Nikole Tesle
Dodatak 3 Pisma i ovjerene izjave koje podupiru rad T. Henry Morayja
Dodatak 4 Otvoreno pismo Paula Browna svima koji rade na alternativnim izvorima energije

Uvodna riječ Sir Arthur C. Clarkea

U ožujku 1989. godine dva poštovana kemičara, doktori znanosti Pons i Fleischmann, izjavila su da su u svom skromnom privatnom laboratoriju uspjeli proizvesti nuklearnu fuziju. Razumije se, njihova je izjava izazvala svjetsku senzaciju, međutim brojni pokušaji ponavljanja njihovog eksperimenta završili su neuspjehom. Pons i Fleischmann bili su ismijani, i to je bilo posljednje što se o njima čulo. No, sredinom devedesetih nastao je underground pokret znanstvenika koji su smatrali da tvrdnje Ponsa i Fleischmanna zahtijevaju ozbiljniju provjeru, te su započeli vlastite eksperimente – često usprkos svojim poslodavcima. Dosada je održano nekoliko međunarodnih konferencija o takozvanoj »hladnoj fuziji« koje su skeptici ismijali kao kongregacije zabludjelih sljedbenika koji štuju krivu religiju. Da bi se stvari dodatno zakomplicirale, postoji nekoliko izvještaja o suvišku (»over- unity«) energije koji očito nema nikakve veze s nuklearnim reakcijama. U nekim se izvještajima govori o sustavima magneta koji su sumnjivo slični »perpetuumu mobile« koji je bio opsesija generacijama izumitelja. Još uvjerljiviji su strojevi – nekoliko ih je sada u komercijalnoj proizvodnji – koji ovise o tekućinama u ekstremnim uvjetima, gdje je poznato da pojava mikrokavitacije može proizvesti mjehuriće s temperaturom od milijun stupnjeva. Što god bila konačna presuda o cijeloj aferi – a usprkos svima koji tvrde suprotno, porota još uvijek vijeća – to je sasvim sigurno najveći znanstveni skandal u povijesti.

 

The Search for Free Energy ("Potraga za slobodnom energijom" - naslov prvog izdanja ove knjige – op. prev.) Keitha Tutta dojmljiv je – i često izuzetno zabavan – opis potrage koja traje već najmanje stoljeće i uključuje desetke bizarnih likova. Čak je otkrio lijepe primjerke vrste koja je (nasreću) mnogo rjeđa u stvarnosti nego u mašti – prave lude znanstvenike. Vjerujem da nijedan nepristran čitatelj neće odložiti ovu knjigu bez osjećaja da se na rubnim područjima fizike događa nešto neobično. Potpuno ista stvar dogodila se i prije svega sto godina, kada je otkriven nov i sasvim neočekivan izvor energije. Od Becquerelove zatamnjene fotografske ploče 1896. godine do nuklearne energije trebalo je manje od pedeset godina. Sada je hitno potrebna još jedna revolucija; nadajmo se da će ona biti još brža.

 

Godine 1973., kada je OPEC započeo s ogromnim poskupljenjima cijena nafte, pretkazao sam: "Prošlo je doba jeftine energije, a doba besplatne energije još je uvijek pedeset godina ispred nas." Sada kada cijene nafte ponovno rastu, nadam se da će se to pokazati tek malim pretjerivanjem.
-Sir Arthur C. Clarke , Colombo, Šri Lanka, 23. rujna 2000.

 

Uvod autora

"Potrebnu energiju trebali bismo moći dobivati bez potrošnje materijala."
-Nikola Tesla, Century Illustrated Monthly Magazine, 1890.

 

Prestali smo ovisiti o fosilima
Premda to možemo poricati, naša potreba za dnevnom dozom fosilnog goriva postala je problem. Uhvaćeni smo u spiralu samouništenja koja će naposljetku, nastavimo li uzimati »sredstvo ovisnosti«, zaprijetiti našim životima i našim sredstvima za preživljavanje. Čak i da danas prestanemo (a kao ovisnici, znamo da bismo mogli kad bismo doista željeli), najbolje procjene govore nam da bi našoj klimi za oporavak od zloporaba u prošlom stoljeću trebalo otprilike sto godina. Dakle, i nagli prekid ostavio bi nas u priličnim problemima. Sredinom 2000. godine američka je Vlada objavila izvještaj pod naslovom "Klimatske promjene u Americi", naručen 1990. godine. H. Josef Hebert, novinar Associated Pressa, u članku prije redovnog objavljivanja već ublaženog izvještaja prenio je njegovu turobnu sliku: Nestat će planinske livade, kao i mnoga priobalna močvarna područja i otoci. U gradovima će doći do porasta temperature i vlage... povećat će se potražnja za klima-uređajima, a znanstvenici će se morati boriti s vjerojatnim porastom bolesti koje prenose insekti kao što je malarija.

To je vremenska prognoza za dvadeset i prvo stoljeće, kada će se prosječne temperature u Sjedinjenim Državama povećati za pet do deset stupnjava. Izvještaj britanske Kraljevske komisije za zagađenje okoliša (Royal Commission on Environmental Pollution) pod naslovom "Energija – klima koja se mijenja" ima još ozbiljniji prizvuk: Koncentracija ugljičnog dioksida u atmosferi već je veća nego u vjerojatno tri milijuna godina... Sadašnja koncentracija ugljičnog dioksida zasigurno će se dodatno povećati, budući da emisije plinova i dalje rastu, ali i zato što se ugljični dioksid u atmosferi zadržava između pedeset i dvjesto godina. U poznatoj geološkoj povijesti ne postoji presedan koji bi nam pomogao razumjeti kakve će to posljedice imati...

 

Na svjetskoj razini slika koju nude utjecajni izvještaji mnogo je gora. Većina današnjih klimatskih modela predviđa da će poplave raseliti milijune ljudi koji žive blizu morske razine: Delte kao što su one Nila i Gange/Brahmaputre u Bangladešu bit će posebno ugrožene. Isto će biti i s koraljnim grebenima; predviđena brzina rasta morske razine mogla bi nadmašiti sposobnost rasta koralja, a, osim toga, koralji su podložni oštećenjima zbog više temperature mora. Podizanjem morske razine... procijenjeno je da će se broj ljudi u svijetu pogođenih obalnim poplavama do 2080-ih povećati s trenutnih trinaest milijuna godišnje na devedeset i četiri milijuna, osim ukoliko ne dođe do masovnih emigracija iz ugroženih područja.

 

Ugroženi će biti i naši izvori hrane, budući da će mnoge poljoprivredne kulture patiti zbog nepredvidljivih kombinacija suša i iznenadnih kiša. Čak i ako potrošnju zadržimo na sadašnjim razinama, doživjet ćemo sve izrazitije promjene vremenskih obrazaca: poplave i oluje postat će redovitije, baš kao i, paradoksalno, duge suše. Pa ipak, mi niti zaustavljamo niti smanjujemo potrošnju energije. Svjetska potrošnja energije na početku dvadeset i prvog stoljeća deset je puta veća od one na početku dvadesetog. Svakodnevno izmišljamo nove uređaje i strojeve koji troše sve više i više sredstva ovisnosti. Zemlje koje se dosada nisu okoristile blagodatima električne mreže - kao, na primjer, Kina - sada su, razumljivo, željne uhvatiti korak i uređaje na električnu energiju kao što su televizori, računala, električna kuhala i hladnjaci, koje žele učiniti dostupnima svim svojim građanima. S današnjom tehnologijom to bi u sljedećih dvadeset godina moglo izazvati ogroman porast zagađenja ugljičnim dioksidom, i to u trenutku kada su se neke zapadne Vlade obvezale da će u sljedećih pedeset godina smanjiti emisije štetnih plinova i do dvadeset posto. Proizvodnja električne energije iz "čistih" izvora još uvijek je tek neznatan dio naše ukupne proizvodnje. U Velikoj Britaniji - zemlji koja u Europi ima najpovoljniji položaj za dobivanje energije iz vjetra - energija vjetra čini samo oko tri posto od ukupno proizvedene energije. U isto se vrijeme, međutim, potražnja za energijom povećava za čak tri posto godišnje – odnosno, udvostručuje se svake dvadeset i tri godine – i na taj način poništava svaku korist koju bi mogla donijeti energija vjetra. I dok nuklearna energija, usprkos drugim nedostacima, možda ne proizvodi ugljični dioksid, mnoge su zemlje odlučile da im je jednostavno preskupo i preopasno nastaviti ju koristiti – zbog visokih troškova i golemih rizika povlačenja iz upotrebe radioaktivnih zagađenih generatora.

Prognoze nisu dobre.

Utjecaj elektirčne struje
Prije stotinu godina elektrifikacija Europe i SAD-a bila je na svom blještavom vrhuncu. S pojavom nove tehnologije prijenosa električna struja mogla je do kućanstava putovati stotine kilometara bez da pretrpi značajan gubitak energije. Čuda električne svjetlosti i koristi od novih uređaja koji štede rad uskoro će biti dostupna svakome. Za sve to su bile potrebne ogromne količine ugljena koji je pokretao generatore. Ta tehnološka revolucija bila je rezultat izvjesnog broja velikih tehnoloških pronalazaka u devetnaestom stoljeću: James Wattovo promatranje čajnika dovelo je do parnih strojeva; zakoni elektromagnetske indukcije Michaela Faradaya doveli su do izuma električnih motora koji su električnu struju pretvarali u pokretačku silu, te dinamo-generatora koji su izvodili obrnuto; "okretno magnetsko polje" Nikole Tesle dovelo je do izmjenične struje i uspostave električnih mreža koje prekrivaju čitave zemlje. Pa ipak, Tesla je već 1900. upozorio na opasnost od prevelike ovisnosti o novoj drogi - električnoj struji dobivenoj iz fosilnih goriva: U nekim zemljama, kao na primjer u Velikoj Britaniji, počinju se primjećivati škodljivi učinci pretjerane potrošnje goriva. Cijena ugljena u stalnom je porastu, pa su siromašni osuđeni na sve veću patnju. Premda smo još uvijek daleko od »iscrpljivanja ležišta ugljena« od kojeg strepimo, ...naša je dužnost prema budućim generacijama da im to skladište energije ostavimo nedirnutim, ili barem da ga ne diramo sve dok ne iznađemo načine djelotvornijeg spaljivanja ugljena. Oni koji će doći poslije nas trebat će gorivo više od nas.

Bez obzira je li to ugljen, plin ili, u posljednje vrijeme, nafta, poruka je i dalje ista: rezerve su ograničene. Tesla je, prije punih sto godina, smatrao da postoje bolji načini dobivanja energije koji ne uključuju upotrebu goriva: Sada mi se čini da će spaljivanje ugljena, ma koliko djelotvorno... biti samo provizorno rješenje, faza u razvoju prema nečem mnogo savršenijem. Naposljetku, proizvodnjom energije na taj način morali bismo uništavati materijal, a to bi bio barbarski postupak. Potrebnu energiju trebali bismo moći dobivati bez potrošnje materijala.

 

Tesline zamisli o proizvodnji energije bez goriva odigrale su značajnu ulogu u vrlo sporogorećoj tehnološkoj revoluciji koja se odvija pod nazivom "slobodna energija". To je, što većina otvoreno priznaje, pogrešan naziv. Nijedna energija nikada ne može biti apsolutno slobodna – baš kao što nuklearna električna energija nije ispunila obećanje iz 60-ih godina prošlog stoljeća da će biti "prejeftina da bi ju se mjerilo". Tehnologije za proizvodnju energije bez goriva i dalje su skupe, bez obzira na to proizvode li ju pojedinci, neposredno preko svog vlastitog generatorskog kapaciteta, ili pak dolazi posredno, preko centralizirane mreže. Unatoč svemu, naziv "slobodna energija" se zadržao.

Što je dakle slobodna energija?
Ova knjiga govori o izumiteljima, strojevima i tehnologijama za koje se tvrdi da najavljuju novu energetsku revoluciju: revoluciju koja će – dođe li do nje – ponuditi rješenja za najveće klimatske promjene s kojima se naš planet suočio od posljednjeg ledenog doba. Naime, sada znamo bolje no ikad da su čiste i jeftine tehnologije proizvodnje energije, one koje ne zagađuju okoliš, jedini mogući način da zaustavimo stradavanje Zemlje od ekstremnih vremenskih kolebanja koja već ugrožavaju živote i sredstva za život milijuna ljudi, i koja bi u budućnosti sasvim lako mogla pogoditi milijarde. Te tehnologije slobodne energije, odnosno nove energije nisu obnovljive u uobičajenom smislu. One se ne temelje na solarnom zagrijavanju, tj. solarnoj fotovoltaičnoj energiji, koje su još uvijek vrlo nedjelotvorne i skupe; ne temelje se na energiji vjetra koja je, premda ima svoje prednosti, i dalje nepredvidljiva, kapitalnointenzivna (kažu neki), a zbog praktičnih razloga malo je vjerojatno da će ikada ispuniti više od malenog dijela naših energetskih potreba. Te tehnologije ne uključuju spaljivanje otpada (što mnogi ne smatraju »obnovljivim« ili čistim); niti skupu geotermalnu energiju koja se dobiva iskorištavanjem topline vrućih slojeva planeta. To nije ni energija biomase - rastvaranje zelenog i »smeđeg« otpada - kako bi se dobio gorivi plin. To nisu ćelije goriva koje će, iako su mnogo djelotvornije od fosilnih goriva, i dalje biti velik zagađivač ugljičnim dioksidom. Ove tehnologije slobodne energije ne proizvode štetni radioaktivni otpad koji ostaje opasan tisućama godina, te je mogući izvor fisionih materijala za nuklearno oružje.

 

"Tehnologije slobodne energije" odnosno "tehnologije nove energije" imena su dana neobičnoj zbirci različitih tehnologija koje dijele barem jednu bitnu karakteristiku. Općenito, sve su to tehnologije koje pri proizvodnji energije ne troše nikakvo gorivo odnosno tvar. Diljem svijeta postoje znanstvenici, istraživači i izumitelji koji su bezrezervno uvjereni da su otkrili nekonvencionalne načine proizvodnje upotrebljivih količina električne energije pomoću uređaja, strojeva, izuma koje su sami izradili, te da je samo pitanje vremena kada će se njihove tehnologije razviti do stupnja da postanu važna sredstva proizvodnje električne energije. Ti izumi obuhvaćaju magnete, elektromagnete, elektrostatiku, elektroniku čvrstih stanja, kavitaciju vode, niskoenergetske nuklearne reakcije, katalitičke nuklearne reakcije, nakupine naboja, pulsirajuće plazme, izračenu energiju. Popis je dugačak i neiscrpan.

 

Druga zajednička tvrdnja tih tehnologija jest da energiju na neki način dobivaju iz novog izvora. Za mnoge se tvrdi da posjeduju "over-unity": drugim riječima, proizvede se ili oslobodi više energije nego što je prvotno uneseno u sustav. Ima i strojeva za koje se tvrdi da su »zatvorili krug«, te dio suviška proizvedene energije koriste za unos energije – tako da su to strojevi koji sami sebe podržavaju. Ti su strojevi, time što se čini da su »perpetua mobiles« – strojevi koji se vječno pokreću – počinili krajnju herezu. Najčešći sporovi na cijelom tom području proizlaze iz sumnji u točnost i vjerodostojnost mjernih tehnika koje su upotrijebili ti znanstvenici. Kod svih tvrdnji o overunityju nameće se pitanje: odakle "suvišak" energije potječe? Ne postoji nešto kao što je besplatni kozmički ručak, baš kao što nije moguće stvoriti energiju iz ničega. Zakon očuvanja energije djeluje – energija se ne može stvoriti. Dakle, podcjenjivači zaključuju - mjerenja moraju biti pogrešna, a istraživači u zabludi.

Međutim, argumenti istraživača idu u više različitih smjerova. Sustavi čine barem jednu od sljedeće dvije stvari: prva je mogućnost da su pronašli – kao, na primjer, u slučaju nekih ćelija hladne fuzije – novi način pristupanja kemijskim, nuklearnim ili drugim oblicima energije, zarobljenima u dijelovima komponenti sustava; a druga, da svoju energiju dobivaju iz "fluktuacija nulte točke vakuuma". Ta energija nulte točke je "pozadinska" ili "eterska" energija svemira, a naziva se i energija vakuuma, odnosno "kvantne fluktuacije vakuuma". Premda bi mnogima činjenica da u praznom prostoru u stvari sve vrvi od energije mogla biti novost, to je činjenica koju je znanstveni mainstream prihvatio. John Archibald Wheeler, fizičar nobelovac sa Teksaškog sveučilišta, 1960-ih je mjerio gustoću energije našeg svemira i došao do šokantnog rezultata da svaki kubični metar našeg svemira sadrži energije ekvivalentno 1094 grama – drugim riječima, više od sveukupne materije u svemiru. Kad bi samo postojao način da je se izvuče. To je, tvrde neki istraživači slobodne energije, upravo ono što su u svojim tehnologijama učinili.

 

Međutim, za mnoge mainstream znanstvenike to je još uvijek vrlo kontroverzna zamisao koja prkosi sadašnjem statusu quo. Nove tehnologije, doduše, čak i ako uspješno funkcioniraju, mogu zahtijevati određenu doradu, preoblikovanje, ili čak izvrtanje konvencionalnog shvaćanja fizičke teorije prije no što ih se prihvati. Drugim riječima, funkcioniraju li na način kako se tvrdi, mogle bi funkcionirati usprkos našem sadašnjem shvaćanju energetskih transformacija kojima upravljaju zakoni očuvanja energije i termodinamike.

Smjernice za potragu
Prije nego što se upustimo u razmatranje dokaznog materijala, trebamo odrediti neke smjernice za potragu – potragu za istinom o tim novim energetskim tehnologijama. Kako ćemo inače znati što tražimo? Ponekad je teško, a ponekad i nemoguće primijeniti uobičajena pravila znanstvenog istraživanja. Prije svega, važno je razlikovati znanost i tehnologiju. Znanost se obično razvija putem objavljivanja od stručnjaka pregledanih (peer-reviewed) članaka u uglednim, mainstream akademskim časopisima kao što su Nature i Science. Tehnologiju, s druge strane, ne zanimaju uvijek takve potvrde. Zanima je da li nešto funkcionira, te može li se komercijalno razviti. Ako nešto funkcionira, izumitelju može biti važnije da osigura zaštitu patenta, što može biti složen i razvučen proces. Osim toga, ljudi pod patente mogu prijavljivati stvari koje još ne funkcioniraju – nije nužno predstaviti model koji funkcionira da bi se dobilo patent. Ta dva pristupa – znanstveni časopisi i patenti – međusobno se ne isključuju, pa mnoge tehnologije ipak traže potvrdu znanstvenika koju donosi objavljivanje znanstvenih članaka. Kao što ćete vidjeti iz nekih primjera u ovoj knjizi, neki se izumitelji odlučuju izbjeći oboje.

Potraga za istinom na području energetskih istraživanja puna je zamki, zapreka i slijepih ulica. Stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine. Ljudi ne govore uvijek ono što misle. Pristranost i predrasude su posvuda. Pohlepa i ljubomora redovito uzdižu svoje ružne glave, a strah i frustracija nikad nisu daleko. Motivacije su izmiješane (i zbrkane), te je ponekad teško shvatiti zašto se ljudi ponašaju tako kako se ponašaju. Nisu svi znanstvenici i izumitelji spremni svoj životni rad predati nekom drugome da ga »nezavisno provjeri« i možda ukrade. Na kocki su golemi iznosi i ne vrijede uvijek pravila "uobičajene znanosti". Međutim, samo zato što izumitelji ne igraju po pravilima znanosti koja funkcionira na temelju od stručnjaka pregledanih znanstvenih radova, ne znači da su nužno u krivu.

Godine 1899. Charles H. Duell, tadašnji glavni povjerenik u američkom Uredu za patente, objavio je svijetu sljedeće: "Izumljeno je sve što se može izumiti." Danas ga se najviše pamti po toj rečenici. Jesu li mu ljudi tog vremena povjerovali? Teško je reći, međutim vjerojatno je da neki jesu. Teorija, ili barem sadašnje tumačenje teorije, ne podržava nužno, ili čak ne dopušta, ono što tvrde neke od ovdje predstavljenih tehnologija. To ne znači da su te tvrdnje pogrešne. Znanost i tehnologija napreduju na temelju promatranja novih pojava, te širenjem znanstvenog modela na način da obuhvati te nove pojave. To je, u stvari, definicija znanosti: usavršavanje modela znanja putem uključivanja novih zapažanja, novih otkrića i novih postignuća. Da sama znanost ne prolazi proces razvoja, mogli bismo još uvijek vjerovati da Sunce putuje oko Zemlje. Kako bismo napredovali u znanosti potrebno je osloboditi se predrasuda, a potrebna je i spremnost da dopustimo da potragu za znanstvenom istinom usmjeravaju jasno opažene i izmjerene pojave. Znamo da se znanstvene paradigme mogu mijenjati i mijenjaju se, te da današnji status quo ne može – i vjerojatno neće – biti jednak onomu u sljedećem stoljeću. Kako je Thomas S. Kuhn pojasnio u svojoj knjizi The Structure of Scientific Revolution (Struktura znanstvene revolucije), znanost nije jednolično povećavanje znanja, nego diskontinuirani niz koraka od jedne paradigme prema drugoj.

 

Istovremeno, trebamo se paziti loše znanosti, stalno prisutne mogućnosti samozavaravanja (kako od strane znanstvenika tako i od strane promatrača znanosti) te okorjelih prijevara. Nemam dvojbi da je na području slobodne energije samo relativno mali postotak onoga što se tvrdi neosporivo istinito. Tehnologije i istraživanja predstavljena u ovoj knjizi samo su kvalitetni vrh ponekad "izmiješanog" ledenjaka. Poznato mi je, na primjer, da je u potrazi za novim energetskim izvorima bilo vrlo očitih zloporaba povjerenja ljudi. Znam za mnogo organiziranih prijevara utemeljenih na obećanjima o budućoj financijskoj zaradi od novih tehnologija slobodne energije. Neke od njih su mnoge lakovjerne ljude ostavile bez tisuća dolara u džepovima. Također, bilo je mnogo pravih znanstvenika koji su, iz čiste nade da su u pravu, ili potrebe za dovršenjem svog životnog djela, izgubili svoju znanstvenu objektivnost i doveli se u zabludu da su postigli više nego što u stvarnosti jesu. Doista, prva pretpostavka u ovoj potrazi jest da su mogućnosti samozavaravanja beskonačne. Druga pretpostavka je da se prva pretpostavka mora primijeniti kako na većinu tako i na manjinu. Samo će na taj način nepristrana znanost doživjeti svoj procvat.

 

Pa ipak, veliko pitanje glasi: djeluje li uistinu bilo koja od tih tehnologija? I, ako je odgovor potvrdan, može li ih se usavršiti na način da budu komercijalno isplative? Mogu li zaista ponuditi bolju, jeftiniju, sigurniju i za okoliš čistu alternativu koja je u stanju prevladati zapreke uvođenja u sadašnje energetsko tržište? I ako mogu, koliko brzo je to moguće? To su pitanja od iznimne važnosti. Kao u detektivskom romanu, potraga za istinom o slobodnoj energiji može biti frustrirajuće i zbunjujuće putovanje – a moguće je čak i da ne shvatite da ste je pronašli. Bez obzir na sve, putovanje je to na koje se vrijedi uputiti. Neka potraga za slobodnom energijom započne.