Ponekad se događa da čovjek može navesti točan trenutak u kojem mu se život nepovratno promijenio. Cleveu Backsteru to se dogodilo rano ujutro 2. veljače 1966., u 13. minuti i 55. sekundi po vremenu na traci poligrafa na kojem je radio. Backster, jedan od svjetski poznatih stručnjaka za poligraf i tvorac Backsterovog zonskog usporednog testa (standarda kojim se ispitivači u cijelom svijetu služe kod detekcije laži), zaprijetio je fizičkom integritetu subjekta, pokušavajući ga potaknuti na odgovor. Subjekt je elektrokemijski odgovorio na njegovu prijetnju. Radilo se o biljci.

Od tog je dana Cleve Backster izveo na stotine pokusa koji su pokazali da biljke reagiraju na naše emocije i namjere, kao što to čine i otkinuti ili zgnječeni listovi, jaja (oplođena i neoplođena), jogurt, bris nepca neke osobe, sperma, i tako dalje. Otkrio je da kada se oralni leukociti (bijela krvna zrnca uzeta iz ljudskih usta) stave u epruvetu i dalje elektrokemijski reagiraju na emocionalna stanja donora, čak i kada ta osoba ode iz sobe, napusti zgradu ili državu.

Želio sam razgovarati s Cleveom Backsterom još otkako sam kao dječak prvi put čitao o njegovom radu. Rasplamsao je moju maštu i ne

bi bilo pretjerano reći da su njegova opažanja od 2. veljače 1966. osim njegovog promijenila i moj život. Potvrdio je jedno moje uvjerenje koje me prati još od djetinjstva, a to uvjerenje kasnije čak ni diploma iz fizike nije uspjela iskorijeniti - uvjerenje da je svijet živ i da osjeća.

Usprkos tome, kad sam krenuo k njemu na razgovor nisam dopustio vlastitom entuzijazmu da potisne skepticizam. Bio sam uzbuđen, ali i sumnjičav dok je on stavljao jogurt u epruvetu. Pričvrstio je epruvetu na mjesto, gurnuo u nju dvije sterilizirane zlatne elektrode i pokrenuo traku za bilježenje reakcija. Počeli smo razgovarati. Pero se pomicalo gore-dolje, i učinilo mi se da se trznulo upravo kad sam se spremao izreći neslaganje s nečim što je on rekao. Ali, nisam mogao biti siguran. Kad nešto primijetimo, kako možemo biti sigurni je li to stvarno ili to vidimo zato što žarko želimo vjerovati?

Cleve je napustio prostoriju i otišao obaviti neke poslove u zgradi. Pokušao sam u sebi potaknuti bijes, razmišljajući o sječama šuma i političarima koji ih legaliziraju, razmišljajući o zlostavljanoj djeci i njihovim zlostavljačima. Linija koja je prikazivala elektrokemijski odgovor jogurta ostala je savršeno ravna. Ili se lažne emocije ne računaju, ili se radi o prijevari – ili je negdje drugdje ležala greška. Možda nisam bio zanimljiv jogurtu.

Izgubivši zanimanje, počeo sam šetati po laboratoriju. Pogled mi je pao na kalendar, a kad sam ga malo pažljivije promotrio, vidio sam da se radi o reklami za UPS. Osjetio sam iznenadnu navalu bijesa zbog sveprisutnosti reklama, i u tom sam trenutku shvatio: «Moj Bože, što je to bilo? Spontana emocija!» Otrčao sam do grafikona i ugledao oštar šiljak koji je odgovarao trenutku kad sam ugledao kalendar. Nakon toga – opet ravna crta. I dalje ravna crta. I dalje. Opet sam počeo šetati po laboratoriju, i opet sam ugledao nešto što mi je pobudilo emocije. Bio je to poster s mapom ljudskog genoma. Pomislio sam na Projekt raznolikosti ljudskog genoma, monumentalno istraživanje koje su mnogi tradicionalisti i njihovi saveznici mrzili zbog njegovih genocidnih implikacija. Uslijedila je još jedna navala bijesa, još jedna trka do grafikona, i još jedan šiljak na grafu od prije par trenutaka. Takvi su trenuci revolucionarnih uvida.

I to je ta priča, barem ona službena. Nisam siguran da nije postojao još neki, dublji razlog. Možda me netko na drugoj razini svijesti gurkao da to napravim. Ali znatiželja u vezi sa zalijevanjem poslužila je kao razumno objašnjenje zašto sam to učinio.

Nakon toga sam na grafikonu primijetio nešto što je podsjećalo na ljudsku reakciju na poligrafu. Drugim riječima, tragovi pera nisu prikazivali ono što bih očekivao od vode koja prodire u list, nego nešto što bih očekivao od čovjeka koji se podvrgnuo testu na detektoru laži. Princip rada detektora laži je taj da ljudi, kada opaze prijetnju po svoju dobrobit, fiziološki reagiraju na predvidljive načine. Kad biste koristili poligraf u sklopu istraživanja ubojstva, mogli biste upitati osumnjičenog: «Jeste li vi ispalili metak koji je bio fatalan za tu i tu osobu?» Ako je odgovor potvrdan, osumnjičeni će se uplašiti da ga ne uhvate u laži, a elektrode na njegovoj koži ulovit će reakciju na taj strah.

Tako sam počeo razmišljati o tome na koji bih način mogao zaprijetiti dobrobiti ove biljke. Pokušao sam gurnuti susjedni list u šalicu vruće kave. Biljka je, ako je uopće nešto pokazala, pokazala reakciju koju tumačim kao dosadu: samo je nastavila s padajućim trendom. Ali tada, u 13 minuta i 55 sekundi po vremenu na grafikonu, na um mi je pala slika spaljivanja lista koji sam testirao. Ništa nisam izustio, nisam dirao biljku i nisam dirao opremu. Jedini novi element koji je mogao izazvati podražaj biljke bila je mentalna slika. Pa ipak, biljka je podivljala. Pero je poskočilo do ruba trake.

Otišao sam u susjedni ured po šibice koje su bile na stolu moje tajnice, upalio jednu, i napravio nekoliko opreznih koraka prema susjednom listu. Međutim, shvatio sam da već gledam tako snažnu reakciju da dodatna promjena ionako neće biti vidljiva. Zato sam pokušao s drugim pristupom: uklonio sam prijetnju tako što sam vratio šibice na stol svoje tajnice. Biljka se istoga trenutka smirila.

U početku smo moj suradnik i ja odlazili u jedan bar u susjednom bloku, i nakon nekog vremena počeli smo sumnjati da biljke uopće ne reagiraju na smrt račića, nego na uspone i padove razine uzbuđenja u našim razgovorima.

Naposljetku smo uspjeli pronaći način da to izbjegnemo. Netko drugi kupio bi biljke i ostavio ih u dijelu zgrade gdje bismo rijetko odlazili. Na dan pokusa otišli smo po biljke, odnijeli ih u laboratorij, priključili i otišli. To je značilo da su biljke bile u stranom okolišu, pritiskale su ih elektrode, kroz listove im je prolazila blaga struja, i bile su napuštene. Kako nisu bile usklađene ni s nama ni s bilo kim drugim, počele su se «osvrtati» za bilo čime što bi ih upoznalo s okolišem. Tada, i isključivo tada, biljke su reagirale na nešto tako suptilno kao što je smrt račića.

Zapanjilo me da sposobnost percepcije seže do razine bakterija. Jedan uzorak jogurta, na primjer, primijetit će ako hranite drugog. Otprilike nešto kao: «Onaj tamo dobiva hranu. A gdje je moja?» To se prilično često događa. Ili ako uzmete dva uzorka jogurta, pri čemu na jednog stavite elektrode a u drugog ubacite antibiotik, jogurt s elektrodama će pokazati jaku reakciju na smrt drugog jogurta. Čak ni ne moraju biti od iste vrste bakterija.

Prva sijamska mačka koju sam imao nije htjela jesti ništa osim piletine. Supruga moga suradnika pripremila bi pile i poslala ga u laboratorij. Ja bih ga stavio u hladnjak i svakog bih dana otkinuo komadić da nahranim mačku. Do trenutka kad bih dovršio pile, meso bi već bilo prilično staro, i na njemu bi se počele razmnožavati bakterije. Jednog dana imao sam jogurt spojen na elektrode, i kad sam izvadio piletinu iz hladnjaka kako bih otkinuo komad mesa, jogurt je reagirao. Zatim sam stavio piletinu pod svjetiljku da se zagrije na sobnu temperaturu...

U ovom promatranju uzorak donora stavljen je u epruvetu s elektrodama, a donor je bio nekoliko soba udaljen od sperme. Tada je donor udahnuo amil nitrat – onaj «poppers» o kojem pričaju mladi ljudi – koji bi kad se uzima na konvencionalan način trebao širiti krvne žile i sprečavati kap. Samo otvaranje amil nitrata uzrokovalo je jaku reakciju u spermi, a kad ga je donor udahnuo, sperma je podivljala.

Vidio sam, dakle, jednostanične organizme na ljudskoj razini – spermu – koji su reagirali na osjećaje donora, čak i kada više nisu bili u istoj prostoriji s donorom. Međutim, nije bilo moguće nastaviti s tim istraživanjem. To bi bilo znanstveno opravdano, ali politički glupo. Predani skeptici nedvojbeno bi me ismijavali, pitali bi me gdje je moj masturbatorij, i takve stvari.

Zatim sam na jednom skupu u Houstonu upoznao jednog istraživača stomatologa koji je bio usavršio metodu uzimanja bijelih krvnih zrnaca iz usta donora. To je bilo izvrsno. Bilo je politički dopustivo, jednostavno za izvođenje, i nije zahtijevalo liječnički nadzor koji bi bio nužan kod ekstrakcije bijelih krvnih zrnaca izravno iz krvi.

Nakon što smo riješili taj problem, počeo sam snimati pokuse s podijeljenom slikom, na način da bih na donjem dijelu ekrana prikazivao dijagram s očitanjem aktivnosti donora. Otkrili smo da osoba može biti udaljena 10 blokova, ili čak 30 kilometara, a da ipak dođe do reakcije.

Međutim, kada dođemo do čovjeka, ta se sposobnost gubi. Na jednom promatranju nakon predavanja koje sam održao na Sveučilištu Yale postdiplomci su nadzirali biljku i istovremeno gnjavili pauka, stavili bi dlanove oko njega i branili mu da pobjegne. Kad bi podigli ruke, opazili bi reakciju na promatranom listu trenutak prije nego što bi pauk počeo bježati, očigledno točno u trenutku kad bi donio odluku. To je tip visoko kvalitetnih opažanja kakva sam često viđao.

I ljudske stanice imaju ovu sposobnost primarne percepcije, ali se ona na neki način gubi; kod ljudi ona, iz nekog razloga, ne dopire do površine svijesti. To nas primorava da se zapitamo da li smo izgubili tu sposobnost, i da li smo ikada imali taj dar.

Došao sam do zaključka da kada se čovjek dovoljno duhovno razvije da može koristiti ove druge percepcije, on će postati na pravi način emocionalno usklađen. Sve dotad, moglo bi biti bolje ne biti usklađen, zbog štete koju uzrokujemo pogrešnim tumačenjem primljenih informacija.

Ponekad smo skloni tome da sebe vidimo kao najrazvijeniji oblik života na Planetu. Vrlo smo uspješni u intelektualnim pothvatima. Ali, možda to i nije najvažniji kriterij za prosudbu. Možda postoje druga bića koja su duhovno razvijenija. Osim toga, nije nemoguće da se približavamo vremenu u kojem ćemo moći na siguran način proširiti svoju percepciju. Mislim da sve više ljudi radi na ovim dosad marginaliziranim poljima istraživanja.

Isprva su primarnu percepciju nazivali «Backsterov učinak», možda u nadi da će ismijati ova zapažanja nazvavši ih po tom čudaku koji tvrdi da vidi stvari koje su promakle konvencionalnoj znanosti. Ime se zadržalo, a budući da se primarna percepcija ne može odbaciti, to više nije posprdan naziv.

Oni su sada došli do točke u kojoj ne mogu opovrgnuti moja istraživanja, i stoga je njihova strategija da me jednostavno ignoriraju, u nadi se da ću nestati. Dakako, ni to nije djelotvorno.

Kao i kod mojih prvih zapažanja iz 1966. nije važna samo spontanost, nego i namjera. Ne možete se pretvarati, jer se u tom slučaju jednostavno neće dogoditi. Kažete li da ćete zapaliti list na biljci a to ne mislite, ništa se neće dogoditi. Zato se ne možete pretvarati kada prijetite «dobrobiti» biljke, niti možete planirati kada radite na ponovljivosti.

Mladi ljudi znaju da spontanost i ponovljivost ne idu zajedno. Stalno mi se iz raznih dijelova zemlje javljaju ljudi koji žele znati što moraju napraviti kako bi izazvali reakciju biljke. Odgovaram im: «Nemojte raditi ništa. Idite za svojim poslom; radite bilješke kako biste kasnije mogli utvrditi što ste radili u određeno vrijeme, a zatim to prenesite na vaš grafikon praćenja promjena. No, nemojte ništa planirati, inače pokus neće uspjeti.». Ljudi koji tako postupe često otkriju vlastiti ekvivalent mojih početnih zapažanja, i često osvoje prvu nagradu na znanstvenim izložbama i slično. Kasnije, međutim, dođu na fakultet gdje im kažu da ono što su doživjeli nije važno.

Nekoliko je znanstvenika pokušalo ponoviti moj pokus s račićima, ali svi su ti pokušaji bili metodički neispravni. Kad su čuli da moraju automatizirati eksperiment, samo su otišli s druge strane zida, odakle su preko kamera promatrali što se događa.

Konvencionalna objašnjenja prilično su 'potrošena'. Statički elektricitet jedno je od predloženih objašnjenja. To je bilo objavljeno u časopisu Harper's. Ako skačete po sobi i onda dotaknete biljku dobit ćete reakciju. Međutim, razumije se da ja rijetko dodirujem biljku za vrijeme promatranja – i u svakom slučaju, taj bi odgovor bio potpuno drukčiji.

Osim toga, pokušali smo prigušiti signal korištenjem spremnika obloženih olovom i drugim materijalima, ali smo otkrili da ga ne možemo prigušiti. To me navodi na pomisao da signal ustvari ne ide s jednog mjesta na drugo, nego se manifestira na različitim mjestima, ne mora putovati kako bi bio tamo.

Ovo je povezano s mojim mišljenjem o vremenu prijenosa. Po meni, signalu nije potrebno nikakvo vrijeme da prijeđe put. Ne postoji način da to provjerimo na zemaljskim udaljenostima, jer kad bi signali bili elektromagnetske prirode putovali bi brzinom svjetlosti; biološko usporavanje potroši više od djelića sekunde koji bi signalu bio potreban za put. Jedini način da to testiramo bio bi u svemiru.

U tom uvjerenju – da signal nije ovisan ni o vremenu ni o udaljenosti – podržavaju me neki kvantni fizičari. Postoji nešto što se zove Bellov teorem koji kaže da kada atom na nekoj udaljenoj lokaciji promijeni svoj spin, promatrani atom će se također istovremeno promijeniti.

Sve nas ovo, naravno, nepogrješivo smješta na područje metafizičkog, duhovnog. Razmislite o molitvi ili meditaciji. Kad biste se pomolili Bogu, a da je Bog negdje na suprotnoj strani galaktike i vaše molitve putuju brzinom svjetlosti, vaše kosti bi se odavno pretvorile u prah prije negoli bi Bog odgovorio. Ali kad bi Bog, kako ga god vi definirali, bio svugdje, molitva ne bi trebala putovati.

Osim toga, 1987. g. na Sveučilištu Missouri prisustvovao sam programu u sklopu kojeg je održao govor dr. Sidney Fox, tada povezan s Institutom za molekularnu i staničnu evoluciju pri Sveučilištu u Miamiju. Dr. Fox je snimio električne signale bjelančevinastog materijala koji je pokazivao osobine zapanjujuće slične nama poznatoj, živoj stanici. Jednostavnost promatranog materijala i prikazana sposobnost samoorganiziranja po meni ukazuju na mogućnost postojanja biokomunikacijskih sposobnosti na najranijim stupnjevima evolucije života na našem planetu. Ukoliko je to istina, tko ili što je komuniciralo s tim materijalom?

Mislim da organizirana religija nije napravila baš najbolji posao. Ona bi trebala na smislen način čovjeku objasniti odakle potječe, što radi ovdje i kuda ide, a po mom mišljenju, postigla je neuspjeh u svakom od tih pitanja. Čini mi se da je to dovelo do našeg današnjeg žalosnog stanja u kojem smo suočeni, u zdravstvenoj skrbi na primjer, s ogromnim brojem ljudi koji su umorni od života a boje se smrti. I tako se milijarde dolara troše da bi ih se održalo u tom beznadnom stanju. Oni sigurno nisu sretni, a ipak su tako nepripremljeni za smrt, tako su uplašeni od onoga što će im se dogoditi u procesu umiranja, da im se čini da nemaju kamo pobjeći.

Veliko pitanje, koje mislim da bismo trebali postaviti našoj zapadnoj znanstvenoj zajednici, isto je ono koje hinduistički i budistički znanstvenici postavljaju meni: «Zašto vam je toliko trebalo?» Znanstvenici i cjelokupna njihova zajednica općenito se nalaze u nezgodnom položaju; naime, da bi održali naš trenutni način znanstvenog razmišljanja, moraju ignorirati zastrašujuću količinu informacija. A cijelo vrijeme prikupljaju se nove i nove takve informacije. Mislim da ćemo u skoroj budućnosti vidjeti promjenu. Ljudi koji rade na napretku znanosti cijelo se vrijeme sapliću o ovaj biokomunikacijski fenomen; čini se nemogućim, posebno ako se uzme u obzir sofisticiranost modernih instrumenata, da ne primjećuju tako fundamentalnu usklađenost koja se događa svuda oko nas, i neće se zauvijek moći pretvarati da je to zbog «otkačenih žica».

G. Backster predaje u Backsterovoj školi za otkrivanje laži, i širom svijeta drži predavanja o biokomunikaciji. Predaje na Kalifornijskom institutu za humanističke znanosti i član je savjetodavnog odbora Instituta HeartMath u Boulder Creeku u Coloradu.