Neke od najšarmantnijih i klimi najprilagođenijih kuća na Zemlji izgrađene su bez bankovnih kredita, arhitekata, dobavljača, metala ili betona. Dobrobit bilo kojeg područja ne leži u bankama ili gradovima, nego u osnovnim resursima, vještinama i prirodnim sustavima koje razvijaju ljudi koji tamo žive – Bill Mollison, jedan od osnivača permakulture.
Piše: Nenad Kobasić
Temelji eko kuće u eko selu u Blatuši
Nedavno sam imao prilike posjetiti mnoge pojedince i zajednice ljudi u Hrvatskoj koji su svoje kuće, svoja mjesta življenja, svoje domove uredili i još uređuju puno drugačije nego što je to uobičajeno i što obično možete vidjeti vozeći se ili hodajući svijetom. Zajedničko im je svima to da se drže prirodnosti u punom smislu te riječi, principa energetske samodostatnosti i održivosti te zdravog razuma. Jedan od najprirodnijih sustava koji se bavi održivom gradnjom naziva se permakultura i već se i letimičnim uvidom u kuće, imanja i zgrade građene u duhu tog znanja uočava sva promašenost i nezdravost „kockaste“, ovisniče i uzničke arhitekture u koju smo silom ugurani i stiješnjeni kako bi se nama što lakše i duže upravljalo. - Neke od najšarmantnijih i klimi najprilagođenijih kuća na Zemlji izgrađene su bez bankovnih kredita, arhitekata, dobavljača, metala ili betona. Dobrobit bilo kojeg područja ne leži u bankama ili gradovima, nego u osnovnim resursima, vještinama i prirodnim sustavima koje razvijaju ljudi koji tamo žive – tvrdi Bill Mollison, jedan od osnivača permakulture.
A svega trideset tisuća kuna i četiri mjeseca rada trebalo je Simonu da u Wellsu izgradi kuću i to tek uz pomoć svekra, prolaznika i prijatelja koji su mu dolazili u posjet. Glavni korišteni alati bili su im motorna pila, čekić i dlijeto od 2,5 cm, a nije nevažan niti podatak da nitko od ljudi koji su je radili nije nikakav izučeni stolar. - Kuća je građena s najvećom pažnjom prema okolišu i za uzvrat nam daje jedinstvenu priliku živjeti bliže prirodi. Biti svoj vlastiti arhitekt (isprobaj) je zabavno i dozvoljava uživanje u nečemu što je dio tebe i dio zemlje, a ne, kao nešto najgore, masovno proizvedena kutija koja je dizajnirana za najveći profit i sigurnost građevinske industrije. Gradnja s prirodnim materijalima odstranjuje proizvodni profit i kancerogeni koktel otrova koji ispunjavaju većinu modernih gradnji. – kaže Simon koji u kući, vrlo nalik onoj hobitskoj, živi sa svojom obitelji.
Kao što je vidljivo i iz ovog primjera sve je na strani održive gradnje: i estetika i zdravlje i ekologičnost i, gle čuda, cijena, no unatoč tome, ili, bolje rečeno, baš upravo zbog toga, zbog te cijene, taj način gradnje dozvoljava se samo u nekim zemljama i to samo na onim područjima „gdje trgovačka udruženja, građevinski inspektori, zdravstveni službenici, lokalna i državna vlast ne ometaju zajednice koje grade svoje kuće da im budu skloništa“. Tih područja je još uvijek jako (pre)malo i represivni državni aparati svih zemalja paze na to da se ideje jednostavnosti iz koje proizlazi sloboda i nezavisnost svake vrste – ne preliju u manistream, u svakodnevnicu. Dozvola da se gradi svoja kuća u skladu s prirodom dozvoljava se, dakle, vrlo rijetko, tek kao neka vrsta ekscesa ili turističke atrakcije, međutim i sama činjenica da vam netko može određivati kakvu ćete kuću graditi, od čega ćete kuću graditi i tko će vam kuću graditi dokaz je krajnje okovanosti društva, dokaz nevidljivog fašizma koji je tiho i perfidno utkan u sve segmente društva.
Simonova kuća u Wellesu, izgrađena uz pomoć prijatelja i prolaznika (Izvor: www.simondale.net)
Bill Mollison rješenja vidi u suradnji ljudi, korištenju lokalnih materijala i manjem uplitanju zakona u područje gradnje. Međutim ne mora se biti veliki logičar i matematičar da bi se uvidjela sprega uplitanja zakona u gradnju kuća s moćnim građevinskim lobijem. Ta se naopaka simbioza može pratiti od „obnove“ porušenog Iraka koju dobivaju tipovi koji su rat zakuhali i financirali pa do domaćih, hrvatskih malih lokalnih uprava.
- Kamen, zemlja, bambus, drvo, špaga, pletiva od šibe, opeka, cement, mort i crijep vjekovima su poznati izdržljivi građevni materijali koje ljudi koriste. Ti materijali mogu biti lokalno proizvedeni ako postoji energija iz šuma, peć na drva za sušenje i pečenje te suradnja među ljudima. Ništa od toga ne zahtjeva novac ukoliko ljudi zajednički rade. No, stvarni razlog nedostatku kuća kao i hrane u svakoj državi ne leži u novcu, već u ograničavajućoj, birokratskoj praksi vlasti. Državno ili privatno vlasništvo (nasuprot zajedničkog vlasništva) šuma, malih rudnika i zemljišta je naklonjeno državi ili korporativnom profitu, kako bi se podupirao razvoj većinom urbane, lijene birokratske klase, koja zabranjuje korištenje tih osnovnih zemljanih resursa onim istim ljudima koji rade kako bi ih koristili i proizveli. – kaže Mollison, dotičući bit problema: potrošnjom okovano i kontrolirano društvo. Permakulturaši idu u drugom smjeru: grade kuće i naselja po principima brige za ljude, za Zemlju i pravednu raspodjelu, koriste energiju Sunca, vjetra i biomase, dobro dizajniranim kućama pomažu svojim stanovnicima da ne proizvode otpad, koriste otpad kao građevni materijal (auto gume, boce, limenke…), koriste kišnicu… te svime time stvaraju potpuno ekonomski neovisne, zdrave zajednice koje koegzistiraju, surađuju, dišu s prirodom.
Te kuće su, osim što zbog upotrebe prirodnih materijala „dišu“, i iznimne čvrstoće dok im je cijena izrade u odnosu na takozvanu klasičnu gradnju – smiješno (kad ne bi bilo žalosno) mala. Sve te građevine su i vrlo mali ili nikakvi potrošači energije potrebne za grijanje ili hlađenje kuće, toplu vodu ili struju, što znači da ljudi koji u njima žive ne moraju živjeti u suludom robovskom ritmu koji nameću strukture moći.
Lijep i svjež primjer takve gradnje su dvije okrugle eko-kuće koje se upravo grade u Eko selu Blatuša, od kojih će svaka, kad gradnja bude završena, koštati 50.000 kuna (7000 eura) što je u odnosu na basnoslovne cijene kuća koje se danas grade i više nego prihvatljivo. Simonova kuća u Wellesu, izgrađena uz pomoć prijatelja i prolaznika (Izvor: www.simondale.net) Obje kuće rade se od vreća punjenih zemljom (earth bag) što je jedan od najčvršćih sistema eko gradnje. Kuće su okrugle, tlocrta 30–ak kvadratnih metara, sa stožastim krovom, a trošit će u svojim pećima od gline i opeke zaista minimalnu količinu drva. Za nosive stupove upotrijebljeni su odbačeni drveni električni stupovi, nosivi zidovi su od vreća punjenih mješavinom pijeska (80%), vapna (5%), cementa (5%) i glinenog mlijeka(10%), a pod od gline biti će položen na šljunčanu podlogu. Sve će biti izolirano slamom i smjesom gline, pijeska i vapna, opremljeno eko wc-ima i prozorima. Mudrome i više nego dovoljno.
S druge strane ovakvih i sličnih zdravih primjera nalazi se građevinski mainstram i institucije svih država svijeta koje donose zakone koji takvu gradnju ograničavaju na strogo izolirane rezervate. Takvi su zakoni na snazi i u Hrvatskoj (vidi okvirić) sa sve izraženijom i ubrzanijom tendencijom donošenja sve više europskih zakona i uvođenja europskih normi gradnje. U okrilju takvih institucija moći nastaje, i u Hrvatskoj, biznis održivog razvoja koji manipulira ljudima služeći se krivim interpretiranjem tehničkih karakteristika materijala kao i samim smislom eko gradnje. Tako je u Hrvatskoj ove godine Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije izradio studiju po kojoj bi već 2010. niskoenergetske ekološke kuće postale standard u građenju, a nije izostalo ni obećanje države da će novčano stimulirati izgradnju pasivnih i niskoenergetskih kuća. Stvar dobro zvuči ako se ne pročita dodatno objašnjenje koje govori o tome da bi takve „niskoenergetske kuće bile 10 posto skuplje, ali bi režije bile čak i do pet puta jeftinije“. Halo, tko je ovdje lud!? Zašto bi, pobogu, niskoenergetske kuće bile deset posto skuplje kad bi trebale biti 90 posto jeftinije? I još k tome sto puta zdravije i s potrošnjom energije ne pet puta manjom, već devedeset i više puta manjom, dok bi neki mogli čak i zarađivati na proizvodnji struje preko solarnih panela, a putem redistribucije u postojeću energetsku mrežu? Odgovor zna već svaki klinac: građevinski lobi kaskom je osigurana poluga moći koja, osim svoje, golim okom vidljive hiperprofitne uloge, ima i vrlo značajno mjesto u strukturi stavljanja okova kredita na egzistencije milijuna ljudi te punjenja lokalnih i državnih blagajni. Dvije su, naime, fronte na kojima se zdušno i bez skrupula radi: proizvodnja ljudi poistovjećenih sa svojim kreditom što uključuje cijelu jednu „mitologiju gradnje“ i, druga fronta, sprječavanje drugih da rade drukčije. Ti koji bi htjeli, upotrebljavajući svoj mozak i ruke, sami izgraditi svoje udobne, zdrave, niskoenergetske i jeftine domove svrstalo se u takozvani alternativni kutak koji u mainstream stiže najčešće upakiran u „vjerovali ili ne“ formi.
- Iz uvjeta navedenim u (našim) zakonima, sam svoj majstor ili majstorica ne smije uz pomoć svojih prijatelja i prijateljica graditi svoju eko-kuću iz snova bez režija, izrađenu od drva, slame ili auto guma. To znači da se s jedne strane, na papiru promovira, održivi razvoj, dok se, s druge strane, zakonima sprječava da se održivi razvoj uopće započne. Prema sadašnjim zakonima potiče se daljnje cjepkanje zajednice, umjesto da se potencira stvaranje eko-sela, a time i zdravije socijalne klime, u kojem je najveće blago zemlja, znanje, raznolikost, suradnja i zajedničko vlasništvo. – tvrdi Marijana Lesar iz udruge Kneja, precizno definirajući sadašnje stanje stvari u Hrvatskoj, ali i u svijetu.
A što ako nakon ovoga poželite sami, svojim rukama i nogama (nema ništa ljepše od gaženja gline) izgraditi svoj udobni zdravi dom bez ovisnosti o plaćanju režija? Znam samo da su Simon sa početka teksta i njegova obitelj uspjeli „prevariti“ sistem i „pobjeći od civilizacije“, baš kao i ekipa entuzijasta iz Blatuše. Hoćete li to učiniti i vi – ovisi jedino o vama.
SITUACIJA U HRVATSKOJ - Zakon u Hrvatskoj ne poznaje alternativne građevne materijale tipa slame ili auto guma, te prema tehničkom propisu za zidane konstrukcije, materijali koji se koriste u gradnji moraju biti certificirani. Za sada ne postoji legalan način da se dobije dozvola za gradnju kuće uz upotrebu alternativnih materijala. Prema Zakonu o prostornom uređenju i gradnji, koji je stupio na snagu 1. listopada 2007. godine, sav proces, od projektiranja do gradnje, moraju voditi isključivo osobe koje ispunjavaju uvjete za obavljanje tih djelatnosti. Ukoliko je objekt bruto površine manje od 400 kvadratnih metara, onaj ili ona koji gradi za svoje potrebe može jednom u pet godina sam/-a projektirati i obavljati stručni nadzor građenja ako je diplomirani inženjer odgovarajuće struke i ima položeni stručni ispit. U istom zakonu stoji u članku 14. da „građevinske – tehničke uvjete za građenje i uporabu građevnih proizvoda koji se smatraju povoljnim za okoliš i za koje je radi toga prema posebnom zakonu predviđena mogućnost smanjenja prihoda Državnog proračuna od prometa roba i usluga, uz suglasnost Ministarstva financija, propisuje ministar pravilnikom.“ Ti uvjeti za sada nisu objavljeni na internet stranicama Ministarstva. Prema riječima jednog zagrebačkog arhitekta, novi zakoni i pravilnici koji su stupili na snagu provode politiku kontrole i poticanja kupnje stanova u gradovima jer novim regulativama nije dozvoljena samogradnja. Graditi se smije samo na gradilištima do kojih vodi uređena cesta tražnog profila koja ima lokacijsku dozvolu, a prema novom pravilniku, samo 16 tvrtki u Hrvatskoj zadovoljava kriterije da bi bilo registrirano za građenje. (Knjižica Održiva gradnja autorice Marijane Lesar iz udruge Kneja)