Mile Dupor prvi je put čuo za Atlantidu 1926. Te godine u Parizu je osnovano međunarodno društvo za izučavanje zagonetke nestalog kontinenta.
Iako su njegovu radoznalost pobudili antički autori koji su u svojim djelima citirali 'ono što su čuli od egipatskih svećenika', prva polovica XX. stoljeća vrijeme je kada općenito raste zanimanje svjetske javnosti za ovu temu.

Obnovljenom zanimanju za tajnu Atlantide doprinosili su eminentni autori onog doba, ponajviše Ignatius Donnelly i unuk proslavljenog istraživača, dr Paul Schliemann.

Sažeta priča o Atlantidi glasi ovako:
Prije petnaestak tisuća godina na mjestu koje je danas prekriveno vodama Atlantika postojao je kontinent nastanjen pripadnicima napredne rase. Na Atlantidi čovječanstvo je doseglo stupanj tehnološkog razvoja kakav je i danas teško pojmiti! Tijekom stoljeća ovo je drevno kraljevstvo uspjelo zavladati tadašnjim svijetom, kolonizirajući Egipat, Afriku, područje Srednje Amerike, Mediteran, Aziju...

Moguće je, prema tvrdnjama nekih autora, da su bogovi starih Grka, Feničana, Indijaca i Vikinga u stvari pripadnici drevne atlantske rase, dok su razna zbivanja koja opisuju drevne mitologije, samo fragmentirana sjećanja na stvarne događaje.
Postoje mnoge indicije da su religije Egipta i drevnog Meksika nastale kao 'kopije' rituala i običaja uvezenih sa Atlantide.

Dosegavši vrh, ova je rasa krenula neizbježnim putem dekadencije i samouništenja. Prije od prilike 11.000 godina, u kataklizmi globalnih razmjera nestaje čitav kontinent, glavni grad i 'Palača staklenih zidova'. U svega 48 sati, govore kroničari, ponosna Atlantida nestala je pod vodom kao da je nikad nije bilo. Ali, kroz stoljeća mnogi su narodi potomcima prenosili priče o davnoj civilizaciji koja je poznavala tajne prostora i vremena ali je nestala u katastrofi, kažnjena zbog svoje gordosti.

Unatoč sve većem interesu za tajnu Atlantide većina znanstvenika u tadašnjoj Europi (kao i njihovi kolege danas) odbacivala je ovu temu označivši je neznanstvenom! To je Dupora živciralo jer je smatrao da 'autoriteti' zbog svojih predrasuda ne uviđaju koliko je pitanje 'je li postojala ili nije' važno za modernog čovjeka.

Slutio je da je tema Atlantide više od puke arheologije. Baveći se astrologijom bila mu je poznata važnost mita za ljude. Bilo mu je jasno da su mitovi područje na kojem se ukrštaju mašta-stvarnost, materijalno-duhovno, pojavno-skriveno. Intuitivno je osjećao da su drevni 'historici' govorili o nečem važnom.

Zbog toga je odlučio poduzeti vlastito istraživanje. Prikupljao je podatke iz dostupnih izvora, konzultirao povjesničare i arheologe. Želio je održati niz predavanja o Atlantidi a zatim izdati knjigu. Zbivanja mu od početka nisu išla na ruku. Izbio je Drugi svjetski rat pa je Dupor imao posla sa 'svakodnevnim preživljavanjem' u nimalo romantičnim okolnostima. Dovoljno da čovjeku prisjednu 'drevne zagonetke'. Neuspjelo predavanje 1946. bilo je pokušaj povratka temi Atlantide. Lokalne mu vlasti nisu dale 'zeleno svjetlo', pravdajući zabranu namjerom 'da sačuvaju narod od širenja praznovjerja'. Dupor je možda mislio da će 'društvena klima' tog doba biti povoljnija jer su u Rusiji znanstvenici slobodno mogli objavljivali radove o 'misterijima drevnih civilizacija'. Ipak, u Jugoslaviji to nije bio slučaj. Proći će još tridesetak godina dok rukopis o Atlantidi ugleda svjetlo dana a autor će ga tiskati u vlastitoj nakladi. Možemo samo pretpostavljati koliko je bio razočaran nerazumijevanjem svojih suvremenika.
 Danas je čitateljima dostupan tekst koji je prepravljan i nadopunjavan desetljećima. I to je dobro. Da ga je objavio onda kada je namjeravao, danas bismo bili siromašniji za neke od Duporovih najboljih stranica! Frustriran godinama proganjanja i poruge napisao je konačnu verziju koja je nevelikog opsega ali odiše originalnim razmišljanjem. Dupor čitatelja vodi na neobično putovanje zapletenim stazama povijesti i duhovne evolucije. Na početku vjerojatno nije namjeravao pisati o NLO, no u konačnoj verziji rukopisa dotakao se i te teme.
Ljutilo ga je što znanstvena zajednica ignorira važno pitanje o povijesti civilizacije, ali se bavi trivijalnim statistikama o godišnjoj potrošnji mineralne vode u svijetu.
Dupor je želio 'vratiti dostojanstvo našim dalekim precima' jer su očito bili napredniji nego im želimo priznati. Kako objasniti njihova znanja o matematici i astronomiji? Zašto su posvećivali toliko vremena i truda gradnji monumentalnih hramova i opservatorija koji nam danas unatoč 'modernoj tehnologiji' koju rabimo, djeluju veličanstveno? Neke Duporove teze idu i dalje od Atlantide. Spominje različite legende ali i arheološke nalaze koji navode na zaključak da je neka napredna kultura postojala na Zemlji još prije 40.000 godina. Dok znanstvenici ne zasuču rukave i odgovore na pitanja o tome 'gdje su naši korijeni' i je li nam život tek 'repriza' onoga što se već dogodilo u dalekoj prošlosti, osuđeni smo ponavljati greške predaka!

U čemu su oni pogriješili? Evo što Dupor piše u uzrocima propasti drevnog kontinenta:
Tehnika guši kulturu, civilizacija izvrće vrijednosti, njeno tijelo stari i truli. Atlantida je proširila moć na svu Zemlju, ostarjela, sile kohezije oslabile, niže stanice zgrabile funkciju viših, sveopći polariteti povukli društvo u kovitlac, podivljale pitome životinje...Prevelika sigurnost rasklima životne spone, mozgovi se suše, prognozeri gube moć, snagu dobiva vojnička 'vrlina'. Svaka organizacija pri svom kraju nosi pečat klimakterija, usiljava militarizam, pa tako i čitava vrhovna civilizacija: Atlantida je prije smrti razmahala globalni rat protiv svijeta. Zato stare predaje govore: kad je narušen sunčani mir, zavladala je kobna sebičnost i vlast crne magije, ujediniše se podmukle sile da u more survaju čitav kontinent. Danas je to lakše shvatiti: čovjek može ovladati takvim snagama prirode koje su ravne olujama i vulkanima, pritisak na dugme mogao bi upropastiti i našu civilizaciju. Iza svih većih ratova šeće glad i kuga, velike nesreće ljudi prate i prirodne katastrofe. Prepotentna Atlantida izazvala je neki atomski rat kojemu su slijedile serije vulkanskih erupcija i zemljotresa.'
Ove riječi izazivaju zebnju jer opisujući kraj Atlantide, Dupor pripovijeda priču u kojoj se možemo prepoznati. Zloslutno zvuči taj 'globalni rat protiv svijeta'. Podsjeća na jedan moderan, 'globalni rat' protiv...znate već koga i čega.
Dupor se pita da li je 'prezrela' civilizacija ostavila neku izvrnutu psihu ljudi? Ovo je aktualno pitanje koje mnogi danas postavljaju. Jesmo li svi poludjeli? Odakle potječu čovjekovi mračni nagoni? Od kuda nam tolika 'predanost' destrukciji i ratu? Zašto nas je tako lako navesti da činimo sramotna djela?

Moguće je da u našoj staničnoj memoriji spava traumatsko sjećanje na katastrofu, praćeno atavističkom potrebom da papagajski ponavljamo određene rituale, obrasce ponašanja, gradimo strukturu društva - ne znajući više pravu svrhu toga što činimo. Ako je to točna pretpostavka, bolje nam je da istražimo potonule gradove i riješimo zagonetku prije nego nas ona uništi! Dupor s razlogom višekratno spominje opasnost koja proizlazi iz činjenice da smo tehnološki napredni ali duhovno i moralno zakržljali.
Dvadeset godina poslije neuspjelog predavanja Dupor je ponovno pokušao svoj rad predstaviti javnosti. U ljeto 1966. ponudio je skraćenu verziju teksta većem broju novina u tadašnjoj Jugoslaviji. Nitko mu nije posvetio pažnju. Nekoliko godina kasnije, primjećuje Dupor, izdavači su preveli prvu knjigu kontroverznog švicarskog istraživača Erica von Danikena. Ona nikome nije 'smetala' a dobro se prodavala. Još jedno razočaranje za mistika s Korčule? Svakako, no Daniken je u Duporu potakao želju da 'odgovori' njemu i sličnim 'pseudoznastvenicima'. To što je napisao 'protiv danikenovštine' možda je najzanimljiviji dio rukopisa ATLANTIDA VAPI ZA PRIZNANJEM.
Mile Dupor je smatrao da ne moramo tražiti svoje podrijetlo na dalekim zvijezdama. Bilo bi bolje, tvrdi on, da bez predrasuda proučimo vlastitu drevnu povijest.
Glavna Danikenova teza zasniva se na tvrdnji da proučavanje drevnih civilizacija dovodi do zaključka o 'vanjskoj intervenciji' i implicira da su naš planet u prošlosti posjetili inteligentni 'gosti' iz svemira. Po Danikenu, oni su nam podarili tehnička znanja i vjerojatno genetski manipulirali našim precima. Takvom 'intervencijom', piše Daniken, mogao bi se objasniti brz, skokovit razvoj nekih civilizacija poput egipatske ili kineske.
Dupor misli drukčije. Smatrao je da su legende o letećim strojevima u biti sjećanja na prijevozna sredstva kojima su se služili stanovnici Atlantide. Ukoliko im je bila poznata tajna atomske energije, znali su i druge stvari. Prema Duporu, nakon katastrofe, preživjeli su se razbježali na sve četiri strane svijeta. Neki su se sklonili u visinska područja bivših kolonija. Dupor često spominje visoravni Južne Amerike, Tibet...

Vjerojatno su uspjeli sačuvati neka od tehničkih pomagala i barem privremeno održavati iluziju superiornosti u odnosu na domaće, primitivno stanovništvo. Dodajte tome 'začin' proteklog vremena i sve fantastičnijih legendi koje nove generacije pridodaju temeljnom mitu i dobivate savršenu 'kulisu' za priče o superiornim bogovima -astronautima.

Nije nemoguće da neki od potomaka preživjelih stanovnika Atlantide još žive u nepristupačnim područjima kamo se još nisu probile 'blagodati globalne civilizacije'. To bi moglo pojasniti i pojave neobičnih letjelica čemu smo svjedoci u proteklih pet desetljeća.

Krajnja poruka knjige ATLANTIDA VAPI ZA PRIZNANJEM bila bi da nas kroz provalije vremena, daleki preci mole da ih prihvatimo! Iskonsko pitanje identiteta ima svoj odgovor, kategorički tvrdi Dupor. Stvar je samo u tome što će trebati dosta vremena dok svi elementi ovog mozaika dođu na svoje mjesto. Hoćemo li odgonetnuti zagonetku ili smo osuđeni na sudbinu kakva je zadesila drevnu Atlantidu? Ovo je pitanje bez odgovora, barem za sada. Opomena je izrečena, no teško je reći da li ćemo iz nje izvući pouku. Mile Dupor je za života nudio 'materijal za razmišljanje' svima koji su htjeli čitati njegove knjige. Danas, četvrt stoljeća nakon njegove smrti još nemamo valjane odgovore. Moglo bi se reći da ATLANTIDA još uvijek VAPI ZA PRIZNA