Moderni sport sve više postaje suprotan svojim osnovnim principima. Sve je dopušteno i sve je moguće. Ono što je zakonski valjano ne mora biti nužno i etično.
Piše: Igor Ognjenović
Oscar Pistorius
Nedavno je Vrhovni sportski sud u Lausannei donio odluku kojom južnoafričkom sprinteru Oscaru Pistoriusu dopušta nastup na Olimpijskim igrama u Pekingu. Oscaru je bilo samo 11 mjeseci kada su mu amputirali obje potkoljenice. No, to ga nije moglo pokolebati u njegovoj velikoj želji da počne trčati. Zahvaljujući ugrađenim posebnim protezama od ugljikovih vlakana on se našao na trkačkim stazama. Vrlo brzo je napredovao i počeo postizati vrhunske rezultate, što mu je u javnosti donijelo nadimak Bladerunner po filmu snimljenom na osnovu kultnog romana Philipa Dicka. Nakon što je izrazio želju da izađe izvan okvira paraolimpijskih natjecanja i svoje snage odmjeri s ostalim sprinterima na Olimpijskim igrama u Pekingu, Svjetska atletska federacija to mu je zabranila s obrazloženjem kako mu proteze daju preveliku pomoć. Naime, prema provedenim istraživanjima, proteze su Bladerunneru omogućile da uz 25 posto manje snage u odnosu na obične trkače postiže maksimalnu brzinu. Isto tako, izračunato je da mu te proteze daju tri puta veću povratnu energiju od odraza nego što ju proizvodi ljudski gležanj.
Nakon takve odluke Svjetske atletske federacije Pistorius se žalio Vrhovnom sportskom sudu u Lausannei koji je poništio prvostepenu odluku i dopustio mu da se natječe na Olimpijskim igrama ukoliko postigne predviđene norme. Ovakva odluka izazvala je veliko zanimanje javnosti i popratne komentare pune hvale za hrabrost ovog mladog čovjeka koji se unatoč tjelesnom hendikepu ne predaje i bori za svoja sportska prava. Ipak, nakon ovakvog raspleta ostaju mnoge nedoumice i pitanja. Ona su vezana uz daljnje uplitanje moderne tehnologije u vrhunski sport. Poznato je da živimo u vremenima potpune profesionalizacije sporta, kada iza najkvalitetnijih sportaša stoje čitavi timovi znanstvenika koji iz dana u dan smišljaju nove načine poboljšavanja njihovih mogućnosti. Naravno, i u prošlim vremenima su sportaši nastojali koristiti sve što im je bilo pri ruci za podizanje razine svoje snage i brzine. Koristila se pojačana ishrana, pripravci od meda i raznorazne ljekovite trave. Sada je situacija bitno različita.
Poznata je činjenica da u većini sportova traje igra skrivača između liječnika angažiranih oko priprema vrhunskih sportaša i liječnika uključenih u različite komisije za otkrivanje dopinga. Prvi neprestano smišljaju nove i nove kemijske supstance a drugi ih stavljaju na svoje liste nedozvoljenih sredstava. Kod većine vrhunskih sportaša nije na snazi pitanje koriste li doping, nego jesu li sredstva koja koriste već na popisu nedopuštenih ili nisu. Pri tome je najmanje važno kakav je konačni učinak svega toga na zdravlje samih sportaša. Dovoljno je samo pogledati mlade gimnastičarke kojima se na umjetni način u djetinjstvu zaustavlja rast, ili steroidima napumpane mišiće atleta, a da ne spominjemo učestale transfuzije krvi koje koriste biciklisti na svojim iscrpljujućim utrkama. Do sada je moderna tehnologija igrala važnu ulogu u kreiranju sportske opreme. Posebne tenisice i kacige, trikoi koji naprosto klize kroz vodu, a da ne spominjemo bolide kojima upravljaju vozači Formule 1. Sada je, izgleda, došlo vrijeme za sljedeći veliki korak – spajanje tehnologije i tijela sportaša. Oscar Pistorius svojim umjetnim nogama označio je samo početak jednog novog razdoblja. Neće biti nimalo neobično ukoliko vrlo skoro budemo svjedocima tehnološkog poboljšavanja tjelesnih karakteristika natjecatelja. Ugrađivanjem određenih mehaničkih dijelova pojačati će se snaga i povećati brzina. U početku sve će se to primjenjivati na sportašima koji su doživjeli teške ozljede i u suprotnom se više ne bi mogli natjecati, a kasnije će intervencijama pristupiti i zdravi sportaši. To neće biti nimalo čudno jer će i ostali ljudi sve više koristiti mehaničke dodatke, tako da će sportaši biti samo dio općeg trenda. Pri apsurdnom forsiranju sve boljih i boljih sportskih rezultata, od kojih se neki već nalaze s one strane mogućnosti ljudskog tijela, moderna tehnologija je glavna pokretačka snaga. Osim očiglednog ugrađivanja mehaničkih pomagala, znanstvene inovacije će se odraziti i na drugim suptilnijim nivoima. Općepoznata je činjenica kako iza većine poznatih sportaša stoji jedan neizmjerno ambiciozan roditelj koji svoje ambicije projicira na svoje dijete. Roditelji koji tiraniziraju svoje potomke i tjeraju ih na bjesomučno iscrpljujuće treniranje fenomen su kojim se bave brojne psihološke studije. Vrlo skoro takvi roditelji će biti u stanju oblikovati djecu prema svojim idealima i prije nego što se ona budu rodila.
Prije nekoliko godina započela je velika halabuka vezana uz mogućnosti kloniranja djece. Iako je čitava javnost bila duboko uznemirena mogućim posljedicama takve prakse, uskoro su se pojavile i prve neprovjerene vijesti o konkretnim slučajevima klonirane djece. Nakon toga se sve smirilo i odjednom više nitko nije puno govorio o tome, što ne znači da se odustalo od daljnjeg razvijanja tehnologije dobivanja genetski identičnih replika već postojećih ljudi. Naravno, u doglednoj budućnosti nije previše vjerojatno da će se pojaviti klonovi vrhunskih sportaša iz prošlosti. Mnogo je vjerojatnije da će se početi primjenjivati metoda genetske modifikacije. Početno opravdanje za uplitanje u genetsku strukturu buduće djece bilo je uklanjanje gena vezanih uz nasljedne bolesti. Time bi se dobile nove zdrave generacije klinaca koje ne bi morale patiti zbog defekata koji su postojali kod njihovih predaka. No, kasnije su na svjetlo dana izbile i druge primisli.
Svima iz medicinske industrije od samog su početka bili jasni financijski potencijali genetskog modificiranja. Princip je vrlo jednostavan: što više novca, to zdravije i kvalitetnije dijete. Nije teško pretpostaviti kako će oni sportski ambiciozni roditelji poželjeti imati fizički superiornu djecu za pojedini sport. Za to će biti spremni uložiti veće svote novca, nadajući se da će im se sve to u budućnosti višestruko vratiti. Na primjer, ukoliko požele imati sina košarkaša, naručiti će nekoliko desetaka centimetara veću visinu, čvršću konstituciju zglobova na koljenima, te snažnije mišiće na nogama. Kasnije kad se dijete rodi, ono će već u startu imati bolje predispozicije od svojih vršnjaka. Zakonski sve će to biti potpuno ispravno, no ne nužno i etično.
Moderni sport sve manje u obzir uzima bilo kakve etičke principe. U lovu za rekordima i nagradama, sportaši su spremni žrtvovati i svoje zdravlje. Ustvari, oni često i nisu svjesni kakvom se riziku izlažu. Tek povremeno na stranicama novina izađu vijesti o zdravstvenim problemima bivših prvaka, od kojih neki više nisu ni živi jer su podlegli posljedicama golemih količina nedopuštenih sredstava koje su konzumirali. S druge strane, sve je više prisutan trend izmišljanja sportskih disciplina u kojima se izravno ugrožava sam život natjecatelja. Publika željna drastičnih iskustava osim znoja traži još i krv, pa čak i smrt. U tu kategoriju sportskih natjecanja spadaju, prije svega, različiti oblici borilačkih sportova koji direktno preslikavaju ikonografiju gladijatorskih igara iz prošlosti. Uopće se ne čini dalekim trenutak kada će ponovno publika podizanjem ruke odlučivati o sudbini nesretnika koji je izgubio u ringu ili kavezu. Osim takvih brutalnih borilačkih sportova u posljednje se vrijeme pojavljuje i čitav niz novih ekstremnih sportova kojima je za cilj dovesti natjecatelje do krajnjih granica njihove snage.
Situacija u sportu samo je odraz stanja svijesti društva. Spomenimo za kraj anegdotu koja najbolje ilustrira tu situaciju. Riječ je o novom sportu koji uključuje paralelno igranje šaha i boksačko razračunavanje. Na natjecanju u Njemačkoj naizmjenično se suprotstavljala fizička i mentalna snaga. Konačni pobjednik slavio je uz bogatu nagradu, a poraženi se pravdao kako ga je od udaraca boljela glava, tako da se nije bio u stanju koncentrirati. Očigledno je da postoji posvemašnja izgubljenost u svijetu koji funkcionira po principu montaže atrakcija. Sve je dopušteno i sve je moguće, pa tako i spajanje šaha i boksa. Vrlo lako je moguće da nas uskoro čeka spajanje umjetničkog klizanja i kick boxinga, štafetnog trčanja i ragbija, ili čak možda tenisa i juda. Kad se 1975. godine u kinima pojavio film „Rollerball“ čija se radnja zasnivala na brutalnoj igri, nekoj vrsti američkog nogometa na koturaljkama, u kojoj dva sukobljena tima ne prežu čak ni od ubijanja protivničkih igrača, svi filmski kritičari su konstatirali kako je riječ o negativnoj projekciji na daleku budućnost. Ta daleka budućnost nije bila tako daleka kao što se činila, tek nešto više od trideset godina.