Legende o zagonetnom himalajskom kraljevstvu Shambhali stoljećima prožimaju svjetsku povijest, a nekoliko izvanrednih događaja pojačava mistiku koja okružuje tu egzotičnu zemlju
Piše: Tony Bushby © lipanj 2009.
Web-lokacija:
Žadna kula
U tibetanskim spisima i u predaji Dalekog istoka prisutno je drevno, rašireno vjerovanje u Tajno kraljevstvo mudraca koji žive povučeno u nepristupačnim planinskim dijelovima Azije. Orijentalisti to zagonetno mjesto zovu Chang Shambhala ili Sjeverna Shambhala (ponekad se piše Shamballa). Tibetanski redovnici uporno tvrde da postoji tajanstvena dolina velike ljepote, okružena obručem snježnih planina, koja se proteže od sjevernog Tibeta u Mongoliju; nepristupačna je putnicima bez iskusnog ili mističnog vodstva.
Predaja govori da je ta skrivena zemlja nedostupna svima osim iniciranima ili osobama posvećenim duhovnom uskrsnuću čovječanstva. Njeno je središte istaknuto slavnom Žadnom kulom koja stoji u drevnom gradu za koji redovnici tvrde da se grije toplom vodom koja se uzdiže iz podzemnih tokova, a nastala para diže se u atmosferu stvarajući prirodnu temperaturnu inverziju. Dolina se ne vidi iz zraka zato što taj fenomen stvara visok, svijetao, maglovit pokrov koji skriva krajolik pod njim. Razni istraživački timovi koji su putovali Himalajama tvrdili su da su kampirali uz vruće termalne izvore koji omogućavaju život bujnoj vegetaciji na područjima izvan kojih nije bilo ničega osim pustoši, kamenja i leda. Poput Tibetanaca, Rusa i Kineza, narod Indije također vjeruje u stvarnost prebivališta savršenih muškaraca i žena koje oni zovu Kalapa (ponekad Katapa) iz Shambhale, i koji žive u stalnoj prisutnosti energija duhovnog svijeta.
Profesor Nicholas K. Roerich, ugledan ruski autor, slikar i istraživač (1874.–1947.), proveo je pet godina, od 1923. do 1928. godine, putujući kroz svih sedam tibetanskih prefektura. U svojoj knjizi Himalayas – Abode of Light (Himalaje – Dom svjetlosti; N. K. Roerich, Nalanda Publications, Mumbai, 1947.) napisao je da se ta tajna dolina nalazi iza velikih jezera i snijegom prekrivenih vrhova najviših planina na svijetu. Čini se da je profesor Roerich stvarno došao do Shambhale, i iz tog sam razloga za ovaj članak detaljno analizirao njegove knjige i slike, kao i djela njegovog sina dr. Georgea Roericha (1902.–1960.), izvanrednog orijentalista, filologa, kritičara umjetnosti i etnografa s akademskim titulama s Harvarda i Sorbonne. Obitelj Roerich živjela je u dolini Kulu na sjeveru Indije, neposredno uz granicu sa zapadnim Tibetom, i odatle je organizirala nekoliko velikih ekspedicija u neistražena područja Tibetanske visoravni, najvišeg područja na Zemlji. U tim su ekspedicijama sudjelovali deseci pomoćnika, Norvežana, Šerpi, Tibetanaca, Mongola i Kineza, a ponekad su njihove misije trajale mjesecima.
Još jedan ugledni istraživač, Andrew Tomas, autor knjige Shambhala: Oasis of Light (Shambhala: Oaza svjetlosti; Sphere Books, London, 1977.), proveo je godine u Tibetu gdje je saznao da je kraljevstvo Shambhala smješteno u dolini sa svih strana zaštićenoj ogromnim snježnim planinskim lancima te da se njeni stanovnici povlače u goleme podzemne katakombe.
Ti i drugi istraživači Azije pisali su o nepoznatim dolinama izgubljenim među kolosalnim snježnim planinama Tibetanske visoravni, za koje se pričalo da leže skrivene negdje u zabačenim dijelovima Himalaja.
Bhagavata Purana i sanskrtska enciklopedija Vachaspattya smještaju Shambhalu na sjevernu stranu Himalaja, u podnožje planine Meru gdje se, kako mnogi vjeruju, susreću prolazno i vječno. Preciznija lokacija prikazana je na zemljovidu iz 17. stoljeća koju je 1830. u Antwerpenu objavio Csoma de Körös, mađarski filolog koji je četiri godine proveo u budističkom samostanu u Tibetu.
On je geografski položaj Shambhale smjestio između 45 i 50 stupnjeva sjeverne zemljopisne širine, iza jezera Manus Hu, približno 100 kilometara istočno od sela Karamay. Nevjerojatno je što još jedan stari samostanski dokument, kojeg je vidio ruski istraživač Nikolai M. Prjevalsky (1839.–1888.), definira zemljopisnu dužinu Shambhale kao 88 stupnjeva (N. M. Prjevalsky, Mongolia, London, 1876., preveo Boris Fereng, str. 63). Te dvije koordinate lociraju područje Shambhale nedaleko na istok od Altajskog gorja, velikog planinskog sustava u središnjoj Aziji, s najvišim vrhom na 4.506 metara, točno tamo gdje su Roerichove ekspedicije putovale u nekoliko navrata.
Tajni ulaz u «Dolinu besmrtnika»
Tisućljećima su narodi Azije vjerovali da je ovaj zabranjeni teritorij dobro čuvan i dostupan samo onima čista srca. Ali pitanja koja treba riješiti su: tko su ljudi koji žive u tom samotnom području... i kakva je njihova priroda? Tibetanske legende tvrde da je to tajno mjesto naseljeno «Nečujnim stražarima» - nekadašnjim običnim muškarcima i ženama koji su dobili «putovnicu» za Shambhalu zahvaljujući svom duhovnom napretku.
Andrew Tomas predstavlja dojmljive dokaze iz tibetanskih izvora u starim samostanskim knjižnicama koje je imao povlasticu koristiti. Njegova nam otkrića pomažu da saznamo više o toj prosvijetljenoj koloniji:
Bratstvom Shambhale predsjeda mala hijerarhija superiornih bića koje ponekad neizravno zovu Mahatmama, što na sanskrtu znači «oni čija je duša golema». To su nadljudska bića s natprirodnim moćima koja su dovršila svoju evoluciju na ovom planetu, ali ostaju s čovječanstvom kako bi olakšali njegov duhovni napredak... životni vijek njihovih tijela gotovo je beskonačan jer je Kotač reinkarnacije za njih stao.
(Andrew Tomas, Shambhala: Oasis of Light, op. cit., str. 43-44, passim)
Drugim riječima, oni su Besmrtna bića, a na temelju onoga što je poznato o tom blistavom društvu prosvijetljenih ljudi, koncept reinkarnacije esencijalan je dio njihove filozofije. Tibetanski rukopisi dodaju, «od pamtivijeka, dinastija mudrih vladara nebeskog podrijetla vladala je kraljevstvom Shambhale i čuvala neprocjenjivu baštinu kalachakre, mistične znanosti ezoterijskog budizma» (Giuseppe Tucci, Tibetanski oslikani svici, Rim, 1949., sv. 1).
Poslije sedam godina u Tibetu i Kini, njemački autor Hartwig Hausdorf napisao je u svojoj knjizi Die weisse Pyramide (Bijela piramida) da starješine Shambhale «nisu u potpunosti s ovoga svijeta; više podsjećaju na izvanzemaljski um... vrstu koju je Univerzalni um poslao na našu Zemlju» (Hartwig Hausdorf, Die Weisse Pyramide, englesko izdanje New Paradigm Books, Florida, 1998., str. 92, 102, passim).
Od pamtivijeka Tibetanci i drugi azijski narodi vjerovali su da među njima žive mudraci koji su se oslobodili smrti i lutaju Zemljom i svemirom po volji u fizičkom tijelu. Drevni narodi zvali su ih «sveti besmrtnici» i tvrdili da su razvili niz alkemijskih «eliksira besmrtnosti», uključujući žad u prahu pomiješan s cinoberom koji su pili kako bi pripremili svoja tijela za stanje hsien – materijalnu besmrtnost u tijelu koje je postalo eterično.
Pisma koja danas zovemo Pisma mahatmi A. P. Sinnettu između 1880. i 1885. napisali su mahatme koji su navodno nastanjivali samu Shambhalu, i tako su predstavljali izvor iz prve ruke o tom kraljevstvu iz samog zatvorenog kruga Mudraca Istoka. (Alfred Percy Sinnett [1840.–1921.] bio je britanski urednik engleskog dnevnog lista Pioneer u Allahabadu u Indiji gdje je živio od 1879. do 1889, i koji je imao privilegij biti primljen u Himalajsko bratstvo visokih jogija.) Na temelju tog dopisivanja Sinett je napisao The Occult World (Okultni svijet) (1881.) i Esoteric Buddhism (Ezoterijski budizam) (1883.), knjige koje su odigrale veliku ulogu u poticanju zanimanja javnosti za teozofiju. Odgovori i objašnjenja koje su mahatme iz Shambhale dali na Sinettova pitanja nalazili su se u njihovim pismima i objavljeni su 1923. kao The Mahatma Letters to A. P. Sinnett. (Originalna pisma mahatmi čuvaju se u Britanskoj knjižnici i mogu se uz posebnu dozvolu pogledati na Odjelu za rijetke rukopise.)
Slika tog zagonetnog kraljevstva postaje još jasnija nakon što proučimo djela mahatmi koji su, prema vjerovanju, bili klasa ljudi s proročanskim sposobnostima. U jednom pismu Sinettu iz 1881. autor, ugledni Mahatma Morya, istočnjački inicijat rodom iz Rajputa, opisuje veličanstven tajni ulaz u Dolinu besmrtnika:
Na određenom mjestu koje se ne spominje strancima nalazi se ponor premošten krhkim mostom od ispletene trave, pod kojim protječe divlja bujica. Najhrabriji članovi vaših alpinističkih klubova teško da bi se usudili krenuti tim prolazom jer visi poput paukove mreže i izgleda trulo i neupotrebljivo. Ipak, nije takav; onaj tko se usudi krenuti tim putem i uspije... kao što i hoće ako je pravo da mu bude dopušteno... doći će do kanjona jedinstvene ljepote krajolika, do jednog od naših mjesta i nekih od naših ljudi, o čemu i kojima nema nikakvog zapisa ni bilješki među europskim geografima. Na dobačaj kamena od stare lamaserije stoji stara Kula u čijim su njedrima stasale generacije bodhisattvi [suosjećajnih osoba čija je suština savršeno znanje].
(Passport to Shambhala, u izdanju West Siberia Geographical Society, 1923., pismo 18, str. 31, na engleski preveo profesor Vladimir Andrei Vasiliu, 1933. [uključuje potpunu zbirku Pisma mahatmi A. P. Sinnettu])
Stanovnici raznih sela na Tibetu tvrde da nitko ne može proći određenim područjima bez dozvole: Mahatma Morya dodatno intrigira:
Već ste od pouzdanih putnika čuli da ih vodiči odbijaju voditi određenim pravcima. Radije će pustiti da ih ubiju nego vas povesti naprijed. Tako, ako lakouman putnik ipak krene naprijed, planinska lavina zatutnjat će pred njim. Ukoliko putnik prebrodi tu prepreku odnijet će ga kiša kamenja, jer oni koji nisu dobrodošli neće stići do svojih odredišta.
(u navedenom djelu, pismo 18, str. 32)
Poznati su slučajevi kada su ljudi i životinje neprirodno drhtali približavajući se određenim mjestima na tom području, kao da ih bombardiraju nevidljive zrake. Neimenovani Dalaj Lama iz 19. stoljeća, duhovni vođa Tibeta, «...u jednom razdoblju bio je na dugom putovanju od Lhase do Mongolije, i na jednoj točki puta ljudi i životinje u njegovoj karavani počeli su se tresti bez vidljivog razloga. Dalaj Lama objasnio je tu pojavu rekavši da družina prolazi kroz dio zabranjene zone Shambhale, čija je psihička vibracija bila previsoka za putnike» (N. K. Roerich, Srce Azije, Roerich Museum Press, New York, 1930.; također, Andrew Tomas, Shambhala, navedeno djelo, str. 54).
Ruski istraživač N. M. Prjevalsky i njemački jezikoslovac i povjesničar A. H. Francke zabilježili su u svojim knjigama neobično ponašanje domaćeg stanovništva koje ni pod kojim uvjetima nije bilo moguće natjerati da uđu u određene okruge sjevernog Tibeta (N. M. Prjevalsky, Mongolia [Mongolija], navedeno djelo, str. 101; A. H. Francke, A History of Western Tibet [Povijest zapadnog Tibeta], Partridge and Co., London, 1907.). Ruski član jedne od Roerichovih ekspedicija osobno je rekao Andrewu Tomasu da je njihova grupa doživjela isto iskustvo u dubinama Azije gdje su, bez vidljivog razloga, pomoćnici u ekspediciji odbili nastaviti dalje na jednom mjestu u sjevernom Tibetu. Rus je priznao da ni sam nije mogao razumjeti zašto mu se nije jahalo dalje, rekavši da je to bilo «čudno i neobjašnjivo», osjećaj koji nije želio ponovno doživjeti (Andrew Tomas, Shambhala, navedeno djelo, str. 58).
Zagonetni planinski ljudi
U Turfanu, Sinkiang, zapadna Kina, članovi Roerichove ekspedicije čuli su intrigantnu priču o visokoj, tamnokosoj ženi ozbiljnog izraza lica koja je redovito izlazila iz dubokih spilja kako bi pomagala siromašnima. Njena djela izazivala su duboko poštovanje među stanovništvom čitave azijske regije.
«Spominjali su se i jahači s bakljama koji su nestajali u podzemnim prolazima» (Andrew Tomas, Shambhala, navedeno djelo, str. 59), a bilo je i izjava svjedoka koji su vidjeli blistavo odjevene, okrunjene lame (navodno iz Shambhale) kako sjede na nosiljkama koje nose po četvorica muškaraca.
Roerich spominje da su visoki, vitki, bjeloputi ljudi viđani kako nestaju u kamenim tunelima kad bi im se približili stranci. Kasnije, kad je njegova ekspedicija prolazila kroz Karakorumski prijevoj, Roerich je rekao da ga je domaći vodič obavijestio kako su visoki, u bijelo odjeveni muškarci i žene bili povremeno viđani kako se pojavljuju iz tajnih ulaza na tom području. Ponekad su ti zagonetni planinski ljudi pomagali putnicima. Početkom 1900-ih indijske novine Statesman objavile su priču o britanskom bojniku koji je vidio visokog, lako odjevenog muškarca duge kose kako pogledom pretražuje dolinu naslonjen na visoki luk.
Primijetivši bojnika, čovjek je skočio niz strminu i nestao. Domaće stanovništvo mirno je reklo Roerichu: «Vidjeli ste jednog od snježnih ljudi koji čuvaju svetu zemlju.» (N. K. Roerich, Heart of Asia, navedeno djelo).
Na jednoj od svojih slika Roerich je prikazao Snježnu djevojku među stijenama i snijegom, također kako drži luk. Usprkos ledenjacima i očigledno hladnim uvjetima, ona je lagano odjevena, kao da je zaštićena od hladnoće toplom aurom. Roerich dodaje:
U podnožju Himalaja nalazi se mnogo spilja i priča se da iz tih spilja vode podzemni prolazi koji se protežu daleko ispod Kinchinjunge. Neki su čak vidjeli kamena vrata koja nikada nisu bila otvorena jer za to još nije kucnuo čas. Duboki tuneli vode do veličanstvene doline.
(N. K. Roerich, Himalayas – Abode of Light, navedeno djelo, citirano u Andrew Tomas, Shambhala, navedeno djelo, str. 39)
Bilješka profesora Roericha pobliže opisuje «veličanstvenu dolinu» «Besmrtnika». Rano na svom dugom putovanju Roerich je naišao na hodočasnike koji su mu rekli: «Iza ovih planina žive sveti muškarci i žene koji spašavaju čovječanstvo kroz mudrost; mnogi su ih pokušali vidjeti, ali nisu uspjeli... nekako, čim pređu greben, izgube svoj put.» (N. K. Roerich, Heart of Asia, navedeno djelo; također Andrew Tomas, Shambhala, str. 59, passim). «Pa ipak, Nicholas Roerich otišao je na taj teritorij na poniju.
Bio je odsutan par dana i, nakon što se vratio, Azijci su pali ničice pred njegovim stopalima, govoreći da je on 'bog', jer nijedan čovjek nije mogao prijeći granicu Shambhale bez božanskog odobrenja» (Andrew Tomas, Shambhala, navedeno djelo, str. 58)
Možda je postojao razlog za to što je Roerich nesmetano ušao u zabranjenu enklavu, jer su mahatme tvrdile Sinnettu:
«...[oni koje mi] želimo upoznati naći će nas na samim granicama» (Passport to Shambhala, navedeno djelo, pismo 15, str. 131). Roerichove napomene jednom lami (vjerskom učitelju) na Tibetu ukazuju na njegovo znanje iz prve ruke o dolasku do Shambhale: «Mi smo osobno vidjeli bijeli granični stup, jedan od tri stupa Shambhale» (N. K. Roerich, Himalayas, navedeno djelo).
Osim potrage za domom mahatmi, cilj jedne od Roerichovih ekspedicija preko Tibeta i Xinjianga do Altaja 1928. nije sasvim jasan iz njegovog dnevnika, ali čini se da je bio povezan s vraćanjem malog dijela svetog Kozmičkog kamena na njegovo pravedno mjesto u Žadnoj kuli u središtu Shambhale.
«Ta je krhotina prije toga bila poslana u Europu kako bi pomogla u osnivanju Lige naroda, koja je, iako je završila neuspjehom, bila više nego poželjna nakon Prvog svjetskog rata» (J. Saint-Hilaire, On Eastern Crossroads [Na raskrižjima Istoka], New York, 1930., citirano u Andrew Tomas, Shambhala, navedeno djelo, str. 63)
Ta je krhotina navodno bila dio mnogo većeg Kozmičkog kamena, i čini se da je Roerich bio sudbinski predodređen da ga vrati u Shambhalu.
Izgubljena oaza napredne duhovne kulture
Narodne predaje stare Rusije također ukazuju na stvarno postojanje zajednice nadahnutih muškaraca i žena na mjestu u srcu Azije koje se na ruskom zove Belovodye – Zemlja živih bogova. U godišnjaku Journal of the Russian Geographical Society iz 1903. objavljen je članak pod naslovom «Putovanje uralskih Kozaka u kraljevstvo Belovodye» koji je napisao istraživač po imenu Korolenko. Također, u listopadu 1916. Geografsko društvo zapadnog Sibira objavilo je priču ruskog povjesničara Belosliudova pod naslovom «O povijesti Belovodya».
Oba ova članka, koje su objavila znanstvena tijela, vrlo su zanimljiva zato što otkrivaju čvrsto uvjerenje, još uvijek prisutno među «starim vjernicima» u Rusiji, da su Belovodye tajni zemaljski raj koji postoji negdje na području krajnjeg jugozapada Sibira.
Ta dva članka daju potvrdu našoj osnovnoj temi o skrivenom, svetom kraljevstvu negdje oko najsjevernijih regija Tibeta, kraljevstvu drevne visoke mudrosti.
Predaju o izvanrednom, povučenom narodu drevne civilizacije u toj skrivenoj zemlji jedan je zagonetan domaći mudrac ispričao ruskoj psihijatrici i autorici dr. Olgi Kharitidi tijekom njenog boravka u zabačenom dijelu Sibira:
Njihova glavna dostignuća bila su u razvoju unutarnjih dimenzija uma; cijelo njihovo društvo posjedovalo je prekrasnu duhovnu snagu koju u modernoj materijalističkoj kulturi iskuse tek rijetki. Posjedovali su nevjerojatnu psihološku mudrost. Bili su u stanju kontrolirati osobno doživljavanje vremena i naučili su telepatski komunicirati na velike udaljenosti. Bili su vrlo vješti u planiranju budućnosti, njihova društvena struktura bila je najdjelotvornija koja je ikad postojala.
(Dr. Olga Kharitidi, Entering the Circle [Ulazak u krug], HarperSanFrancisco, 1996.)
Ali jedan zakon Doline besmrtnika zauvijek ostaje na snazi, a to je da «neželjeni neće stići do nje» (Road to Shambhala [Put do Shambhale], rijetka tibetanska knjiga iz 18. stoljeća koju je napisao treći Panchen Lama ili «Veliki učenjak» (1738.–1780.), preveo Cheng Yuan, 1901.).
Samo oni koji su čuli «Kalagiyu, poziv u Shambhalu poslan na vjetru» (ibid.) ili telepatskom komunikacijom od strane Velikih učitelja mogu se nadati da će sigurno stići u «Dolinu najmudrijih ljudi na Zemlji» (L. C. Hamamoto, The Soul Doctrine [Doktrina duše], Lhasa, preveo C. Chan, 1916., str. 67).
Priče očevidaca o Shambhali
Tijekom prvog stoljeća nove ere Apolonije, poštovani i karizmatični grčki mudrac, primio je «poziv» i otputovao u Shambhalu. Prije toga je bio primio «upute» i točno je znao gdje će naći ono što su u to vrijeme zvali «Dom mudraca» (A. P. Sinnett, Esoteric Buddhism, London, 1903. pretisak originala iz 1883.).
Apolonije je bio rođen u Tiani u Kapadokiji treće godine naše ere i umro je 98. po Kr. Dobio je ime po grčkom bogu Apolonu, a sugrađani su ga od milja zvali «sin Božji» (Encyclopaedia Britannica, 9. izd., sv. 10, "Apollonius"). Naučavao je doktrinu «unutarnjeg života» (ibid.), hodao bos, nosio je dugu kosu, njegovao bradu i odijevao se u bijelu lanenu odjeću. Na svoja je putovanja vodio asirskog pisara zvanog Damis koji je svakodnevno dokumentirao Apolonijeve izreke i djela u dnevniku. Zahvaljujući Damisovoj zbirci od 97 kodeksa sačuvane su izvanredne priče o Apolonijevim životnim iskustvima.
Oko 200. po Kr. carica Julia Domna, druga supruga rimskog cara britanskog podrijetla Septimija Severa (cara u razdoblju od 193. do 211. po Kr.), toliko se zanimala za važne događaje iz Apolonijevog života da je unajmila grčkog pisara i sofista Flavija Filostrata (oko 170. – oko 245. po Kr.) da napiše biografiju koju je on nazvao Život Apolonija iz Tiane.
Iz tih zapisa doznajemo da je Apolonije u transhimlajskoj zemlji boravio mjesecima (Filostrat, The Life of Apollonius of Tyana, Loeb Classical Library, London, 1912., osam knjiga u dva sveska, prijevod F. C. Conybeare; naredni Apolonijevi citati uzeti su iz 3. knjige koja je gotovo u potpunosti posvećena njegovom putovanju u sjeverni Tibet). Nakon Apolonijevog dolaska u «grad pod planinom zvanom Paraca» (ibid.), predao je pismo tadašnjem kralju Hiarchasu (Iarchas u nekim prijevodima, što znači «Sveti vladar») i s iznenađenjem shvatio da je njegov sadržaj kralju već bio poznat.
Apolonije se okrenuo Damisu i rekao: «Došli smo do ljudi koji su nehinjeno mudri jer čini se da posjeduju dar predviđanja budućnosti» (ibid.). Tijekom svog boravka ondje bio je svjedokom nevjerojatnih stvari kao što su bunari u tlu iz kojih su izbijale okomite zrake blistave, plavkaste svjetlosti. S divljenjem je govorio i o onome što je zvao pantarbes ili svjetleće kamenje koje se moglo aktivirati na način da isijava toliko svjetlosti da se noć po volji moglo pretvoriti u dan. Znanstvena i mentalna dostignuća stanovnika tog izgubljenog grada toliko su zadivila Apolonija da je samo kimao glavom kad mu je kralj Hiarchas rekao: «Upitaj nas što god želiš jer si među ljudima koji znaju sve» (ibid.). Apolonije je pitao kime oni sebe smatraju, a kralj Hiarchas mu je odgovorio: «Mi sebe smatramo bogovima» (ibid.). Apolonije nije samo vidio kako stanovnici Shambhale koriste snagu Sunca, nego ih je...
...vidio kako levitiraju dva lakta [približno jedan metar] iznad tla, ne kako bi se razmetali čudesnim sposobnostima jer oni preziru takve sklonosti, već zato što svaki obred koji tako obavljaju, odvajajući se od Zemlje i hodajući sa Suncem, smatraju činom štovanja prihvatljivim Bogu.
(Filostrat, The Life of Apollonius of Tyana, navedeno djelo, knjiga 3)
O sličnim pojavama u 20. je stoljeću izvijestila ugledna orijentalistica, autorica i prvi zapadni ženski lama, gđa. Alexandra David-Néel (1868.–1969.), potvrdivši tako drevne Filostratove zapise. Ona opisuje Shambhalu kao kraljevstvo koje «nije ograđeno vremenom ili prostorom kao što smo to mi; Shambhala je danas ovdje, a sutra je nema» (Alexandra David-Néel, Magic and Mystery in Tibet [Magija i misteriji Tibeta], Dover Publications, New York, 1971., prvo izdanje 1929.).
Apolonije je za stanovnike Shambhale rekao da «žive na zemlji, a ipak ne na njoj, i utvrđeni bez utvrda, ne posjeduju ništa, a ipak imaju blaga svih ljudi» (Filostrat, The Life of Apollonius of Tyana, navedeno djelo, knjiga 3).
Što se tiče ideologije stanovnika, kralj Hiarchas ispovijedao je kozmičku filozofiju prema kojoj je «Svemir živo biće» (ibid.). Pisma mahatmi naglašavaju činjenicu da oni nisu ateisti ili agnostici, nego panteisti u najširem smislu riječi, koji vjeruju da su Bog i Svemir u osnovi identični. Njihov koncept kozmičke evolucije osnovni je razlog zašto je shvaćanje o reinkarnaciji važan dio filozofije Zaštitnika čovječanstva.
Transhimalajski Stonehenge
Godine 1928. na visini od 4.572 metra na svom transhimalajskom putovanju Roerich se zapanjio vidjevši tri duga, ravna reda visokih, okomito postavljenih kamenova s uklesanim znakovima, koji su se od okolnog krajolika isticali svojim neobičnim oblikom i uzorcima. Taj golemi kameni kompleks završavao je velikim krugom uspravnog kamenja s tri menhira u središtu. Strukturu je opisao kao kombinaciju Stonehengea iz Engleske i Carnaca iz drevnog keltskog svijeta Bretanje, mjesta koje je ranije posjetio. Njegova je karavana trebala prenoćiti u blizini te kamene enigme, ali on se ondje zadržao tri dana i otkrio još četiri reda okomitih kamenih formacija u okolnim područjima.
Zadivljen onim što je vidio, Roerich je upitao svoje tibetanske vodiče: «Molim vas, recite mi tko je postavio ovo kamenje?» Odgovorili su mu: «Nitko ne zna... ali ovaj se okrug od drevnih vremena zove Doring... mjesto svetog stojećeg kamenja. Naši preci kažu da je neki nepoznat narod prošao ovuda prije mnogo vremena; ostali su ovdje nekoliko generacija, ali to nije postao njihov trajni dom» (N. K. Roerich, Himalayas, navedeno djelo, passim). Roerich je bio zadivljen činjenicom da je putujući visoravnima Transhimalaja naišao na «oličenja Stonehangea i Carnaca» (ibid.).
Druge čudnovate pojave u Tibetu
Na tom su se golemom teritoriju zbivali neobični događaji, a neki od njih otkrivaju prisutnost superiornih duhovnih bića.
Gđa. Alexandra David-Néel, u svojoj knjizi The Superhuman Life of Gesar of Ling (Nadljudski život Gesara iz Linga, u izdanju Claude Kendall, New York, prevela Violet Sydney, 1934.), opisala je neobičnu epizodu iz vlastitog života koja se odigrala u gradiću Jyekundo, smještenom u pustom okrugu sjeveroistočnog Tibeta. Za svog boravka ondje upoznala je tibetanskog lamu za kojeg se govorilo da povremeno nestaje u snijegom prekrivenoj planinskoj regiji gdje ne postoje nikakva sela, gdje čovjek lako može umrijeti od gladi ili se u kratkom roku smrznuti. Uvijek bi se nakon nekog vremena vratio u civilizaciju i, odgovarajući na znatiželjna pitanja, odgovarao samo da je bio s «bogovima u planinama» (ibid.).
Jednog je dana gđa. David-Néel napola ozbiljno upitala lamu bi li, prilikom svog sljedećeg odlaska «Vladaru planina» poklonio mali dar koji se sastojao od gomile kineskih papirnatih cvjetova (ibid.).
Nekoliko mjeseci kasnije, vrativši se sa svog puta u to zagonetno područje, on je učenoj Francuskinji predao suvenir koji mu je dala ta osoba. Bio je to predivan plavi cvijet koji u južnom Tibetu cvate u srpnju. David-Néel je bila zapanjena, rekavši da je u Jyekundu u to vrijeme temperatura bila 20 stupnjeva ispod nule, rijeka je bila prekrivena slojem leda debelim dva metra, a tlo je bilo smrznuto.
«Odakle Vam to?», zadivljeno je upitala. Lama je odgovorio: «Možda iz tople doline na sjeveru» (ibid.).
Roerich je također zabilježio niz izvanrednih natprirodnih događaja, jedan od kojih je bilo iznenadno pojavljivanje Rigden Jyopea (or Djapoa), vladara Shambhale. Priča se da kad je ušao u određeni lamaistički hram, svijeće su se iznenada same upalile. Roerich je iznio ovu priču:
Bilo je slučajeva iznenadnog pojavljivanja prekrasnog mirisa, kao od hramskog tamjana, u srcu Gobija, gdje se kamena pustinja protezala stotinama kilometara u svim smjerovima. Na vidiku nije bilo nijednog hrama ili kolibe, pa ipak su svi članovi ekspedicije u nosnicama osjetili miris u isto vrijeme. To se dogodilo u nekoliko navrata, a da za to nije bilo apsolutno nikakvog objašnjenja.
(Citirano u Shambhala, Andrew Tomas, navedeno djelo, str. 57)
U tami mnogih noći Roerich je viđao žive bljeskove okomitih stupova bijele svjetlosti koji bi sijevnuli prema nebu. «Što se događa?» - upitao bi svoje vodiče lame. Oni bi odgovorili: «To su zrake iz Kule Shambhale» (N. K. Roerich, Himalayas, navedeno djelo), objasnivši da su zrake bile namjerno usmjerene u vis iz velikog, trokutastog, svjetlećeg kamena – takozvanog Chintamani kamena – koji se nalazio na vrhu Žadne kule. Rekli su mu da posjeduje okultna svojstva koja su u stanju dati telepatsko unutarnje vodstvo i izazvati preobrazbu svijesti kod onih koji su s njim u dodiru.
Zapanjujuća stvar u vezi s tom predajom je to što su Chitamani kamen navodno na Zemlju «na krilatom konju [lung-ta]» donijeli «glasnici bogova iz solarnog sustava u zviježđu Orion» (Dr. Walter Y. Evans-Wentz, The Tibetan Book of the Great Liberation [Tibetanska knjiga velikog oslobođenja], Oxford University Press, 1954.).
Čini se da je bilo više takvih «dragih kamenova» (ibid.) jer, prema drevnoj lamaističkoj predaji, tri su takva piramidalna vršna kamena bila donesena na Zemlju i postavljena na različite lokacije svaki put kad je bila osnovana duhovna misija od vitalne važnosti za čovječanstvo. Prema nekim mišljenjima jedan je bio na vrhu Velike piramide u Gizi, drugi na Žadnoj kuli Shambhale, a treći bi sada mogao biti pod morem na mjestu koje znamo kao Atlantida.
Zagonetka čarobnog žezla
U Tibetu se tradicionalno vjeruje da je godine 331. po Kr. škrinja «stigla s neba» (Andrew Tomas, Shambhala, navedeno djelo, tekst pod slikom u dijelu s fotografijama). U njoj su pronađena četiri sveta predmeta. Među njima je bio čarobni zlatni štap zvan dorge koji navodno ima izvanredna natprirodna svojstva. Tibetom stoljećima kruže fantastične priče o tom štapu, a srebrne, mjedene i željezne kopije danas se mogu naći u većini tibetanskih lamaističkih samostana. Vjeruje se da je oko sebe tijekom posebnih vjerskih ceremonija širio blistavu svjetlost, a u rukama kralja Shambhale bio je u stanju fokusirati i upravljati snažnim kozmičkim silama. Priča se da je također imao moć izbacivanja gromova i stvaranja rupa u oblacima.
Mnogo godina poslije otkrića kovčežića, pet stranaca iznenada se pojavilo pred tadašnjim kraljem Shambhale Tho-tho-ri Nytan-tsanom i naučilo ga pravilnoj upotrebi predmeta iz kovčega.
Neobična letjelica iznad Himalaja
Mahatma Morya zvao je Shambhalu «Grad znanosti» (Passport to Shambhala, navedeno djelo, pismo 62, str. 101), zbog čega je prikladno razmotriti mogućnost da ta kolonija (ili kolonije) superiorne kulture posjeduje naprednu tehnologiju.
Da su stanovnici te tajanstvene naseobine znanstveno osviješteni može se zaključiti iz priče ispričane Roerichu o lami koji se vraćao u svoj samostan nakon dugog puta u jednu udaljenu zajednicu. U uskom tajnom podzemnom prolazu lama je sreo dvojicu muškaraca koji su nosili čistokrvnu ovcu i rekli mu da životinja služi za znanstveni uzgoj u Dolini besmrtnika (N. K. Roerich, Altai-Himalaya: A Travel Diary [Altaj-Himalaja: Dnevnik putovanja], Arun Press, Brookfield, CT, 1983, prvo izdanje 1929.).
U drugoj priči o središnjoj Aziji pod naslovom Zvijeri, ljudi i bogovi istraživač i autor dr. Ferdinand Ossendowski zabilježio je neke fascinantne činjenice, a njegova dokumentacija jednako je intrigantna za čitanje kao ona Nicholasa Roericha, Alexandre David-Néel i Andrewa Tomasa. Jedan mongolski lama ispričao je dr. Ossendowskom ne samo o golemom sustavu tunela ispod Himalaja nego i o «neobičnim vozilima koja su jurila kroz njih izuzetno velikim brzinama» (Ferdinand Ossendowski, Beasts, Men and Gods, E. P. Dutton & Co., New York, 1922).
Strojevi koji se brzo kreću pod zemljom ukazuju na mogućnost tehnoloških dostignuća velikog kalibra u vremenu za koje se čini da stoljećima prethodi našem trenutnom razumijevanju složenih strojeva. Ta je predaja nastala davno prije nego što je zapadni svijet razvio bilo kakvu tehnologiju. Postoje slične priče da su podzemna vozila nekada prometovala ispod platoa Gize (arapske predaje iz 10. stoljeća). Trebali bismo razmotriti mogućnost da su Shambhala i Velika piramida možda povezane sustavom tunela.
Na svojim putovanjima po Tibetu Roerich je pročitao stare lamaističke tekstove koji su govorili o «željeznim zmijama koje proždiru svemir vatrom i dimom» i «stanovnicima dalekih zvijezda» (N. K. Roerich, Heart of Asia, navedeno djelo). Također, brojna su nevjerojatna viđenja brzih letjelica u zoni Shambhale. Ovaj izvještaj iz Roerichovog dnevnika opisuje što se dogodilo dok se njegova ekspedicija kretala u blizini Karakorumskih planina:
Petog kolovoza – nešto izvanredno! Bili smo u našem kampu u okrugu Kukunor, nedaleko od Humboldtovog lanca. Ujutro oko devet i pol neki od članova naše karavane primijetili su kako nad nama leti izuzetno velik, crni orao. Nas sedmorica zagledali smo se u tu neobičnu pticu. U istom trenutku drugi član naše karavane primijetio je: 'Tamo je nešto visoko iznad ptice.' I zapanjeno je viknuo. Svi smo vidjeli, u smjeru od sjevera prema jugu, nešto veliko i sjajno, reflektirajuće poput Sunca, poput golemog ovalnog predmeta koji se kreće ogromnom brzinom. Leteći iznad našeg kampa ta je stvar promijenila smjer s juga na jugozapad. I vidjeli smo kako je nestala na intenzivno plavom nebu. Čak smo imali vremena izvaditi dalekozore i vrlo smo jasno vidjeli ovalan oblik sjajne površine čija je jedna strana blistala od sunca.
(N. K. Roerich, Altai-Himalaya, navedeno djelo).
Roerichovo viđenje dogodilo se oko dva desetljeća prije nego što je pilot Kenneth Arnold podnio svoj slavni izvještaj o formaciji srebrnih, kružnih, metalnih letjelica koje su se poskakujući kretale nebom blizu Mount Rainiera u Washingtonu (SAD), odakle je nastao naziv «leteći tanjuri». Samo je letjelica nepoznatog tipa mogla izvoditi nagle zračne manevre zabilježene u Roerichovom dnevniku. Vidjevši disk na nebu, jedan od lama iz ekspedicije mirno je rekao Roerichu: «To je znak Shambhale... čuvaju vas Besmrtnici Shambhale... jeste li primijetili u kojem je smjeru otišla ova kugla [?]... morate ići istim smjerom» (N. K. Roerich, Heart of Asia, navedeno djelo, passim)
Shambhalin trokut
U našoj potrazi za zagonetnom «Dolinom Besmrtnika» drugi dio naše priče utvrdit će lokaciju Roerichova «tri stupa Shambhale» koji tvore «Shambhalin trokut», područje očaravajućih događaja koji uključuju nedavno otkrivanje zapisa o međuzvjezdanoj tragediji i viđenja grupa piramida u Tibetu.
Nastavak u sljedećem broju...
O autoru:
Tony Bushby napisao je mnogo članaka za Nexus od kojih je posljednji «Celestial Prophecies and the Great Pyramid» (Nebeska proročanstva i Velika piramida), objavljen u europskom izdanju Nexusa sv. 15, br. 5 i 6. Autor je nekoliko knjiga: The Bible Fraud (Joshua Books, 2001, izvadak «Biblijska prijevara» objavljen u hrvatskom Nexusu br. 31-33), The Secret in the Bible (Joshua Books, 2003; izvadak «Drevni gradovi pod pijeskom Gize», objavljen u hrvatskom Nexusu br. 1); The Crucifixion of Truth (Joshua Books, 2005); The Twin Deception (Joshua Books, 2007); i The Christ Scandal (Stanford House, 2008).
Tonya Bushbya može se kontaktirati preko njegove web-lokacije http://www.tonybushby.com