Neobični događaji, nevjerojatna viđenja i neobična otkrića u Tibetu fenomeni su koji, kad ih se označi na karti, iscrtavaju „šambalski trokut“
Piše: Tony Bushby © lipanj 2009.
Web-lokacija:
Putovanje u Sveto kraljevstvo
Stanovnici nebu stremeće Azije, koju s pravom nazivaju Krovom svijeta, stoljećima su već svjesni postojanja Šambhale. Vjerovanje u Sveto kraljevstvo mudrih ljudi živi stoljećima, a u prilog postojanju Šambhale dodatno govori i tisućljetni zapis. Do nas je dospio iz ruskog izvora pronađenog 1893. godine u rukopisu u pustinjačkom manastiru Vyshenski-Uspenski u blizini Shatska u provinciji Tambov. Ova priča pod nazivom „Saga o Belovodye“ (Belovodye je ruska riječ za Šambhalu ili Zemlju živućih bogova) pojavila se u izdanju od 4. travnja 1949. ruskog lista Novaya Zarya („Nova zora“) u San Franciscu.
Govori o mladom slavenskom redovniku Sergiusu koji je proveo nekoliko godina u manastiru na planini Atosu u sjevernoj Grčkoj pored Egejskog mora. Bližeći se tada tridesetoj godini života, zbog narušenog se zdravlja svoga oca morao vratiti u Kijev. Nedugo nakon povratka pozvan je da posjeti kneza Vladimira Velikog (956.-1015.). Zadaća mu je bila knezu ispričati što je u manastirskoj knjižnici saznao o tajanstvenoj „istočnoj zemlji u kojoj vladaju vrline i pravednost“ („Saga o Belovodye“, Novaya Zarya, ibid.). Kneza Vladimira je priča o toj legendarnoj zemlji toliko oduševila da je godine 987. Sergiusa imenovao vođom velike ekspedicije koju je opremio i poslao u potragu za ovom čudesnom azijskom zemljom. Kneževi savjetnici procijenili su da će 9.660 km s povratkom dugo putovanje potrajati tri godine, ali prošla su i desetljeća bez glasa o ekspediciji. Kijevljani su vjerovali da su svi članovi ekspedicije poginuli. Međutim, 1043. godine u gradu se pojavio starac koji se predstavio kao redovnik Sergius kojega je prije 56 godina Vladimir Veliki poslao u potragu za Dolinom besmrtnika. Navažnije dijelove njegove priče uredno su zabilježili i sačuvali mistici jednog ruskog manastira i upravo je to taj spis koji je pronađen 1893. godine.
Otac Sergius ispričao je da su potkraj druge godine njihovoga napornog putovanja mnogi ljudi i životinje u njihovoj grupi izginuli, što od ekstremnih vremenskih uvjeta, što od napada vukova i medvjeda. Na jednom pustom predjelu skupina je naišla na hrpu kostura ljudi, konja, deva i magaraca, što ih je toliko uplašilo da nisu željeli poći dalje. Samo dva člana ekspedicije odlučila su nastaviti putovanje sa Sergiusom, a pred kraj treće godine putovanja to je dvoje njegovih drugova ostalo u nekom selu zbog sve lošijeg zdravlja. I sam je otac Sergius došao do same granice izdržljivosti, ali je ostao odlučan da nastavi putovanje ili umre. Glasine na koje je nailazio u različitim krajevima kroz koja je prolazio dale su naslutiti da čudesna zemlja Šambhala doista postoji i da putuje u pravom smjeru. Uzeo si je drugog vodiča, koji ga je uvjeravao da ga može povesti bliže Svetom kraljevstvu, koje su lokalni stanovnici nazivali „Zabranjenom zemljom... Zemljom živućih bogova i Zemljom čuda“ („Saga o Belovodye“, ibid.).
Tri mjeseca kasnije otac Sergius došao je do granice Šambhale. Na jednom je mjestu njegov jedini preostali vodič odbio nastaviti put, plašeći se nevidljivih čuvara snježnih planina. Sergius se i dalje nije bojao smrti i čvrsto je vjerovao u postojanje zajednice svetih ljudi koju je odlučio pronaći. Osim toga, sada je već bio i suviše iscrpljen da bi se vratio nazad. Poslije još nekoliko dana usamljenog hodanja iznenada su mu prišla dva neznanca koje je razumio premda su govorili nepoznatim jezikom.
Odveli su ga u neko selo, u kojem je nakon oporavka dobio posao uređivanja rukopisa u nekoj vrsti manastira. Kasnije je prebačen u podzemnu spilju koju je osvjetljivalo neobično svjetlo, izazivajući u njemu čuđenje načinom na koji je „osvjetljivalo sve oko sebe, rastjerujući tamu i sjenke tako da se sve činilo ravnomjernim i blagim“ („Saga o Belovodye“), ibid.). Kasnije je preseljen na obližnju lokaciju, gdje su ga prihvatili za brata.
Kako su prolazili mjeseci i godine, ovaj je slavenski redovnik stekao ogromno duhovno znanje. Bio je presretan što je konačno pronašao strpljive, suosjećajne i svevideće mudre ljude koji su radili za dobrobit čovječanstva. Shvatio je da oni na neviđeno prate sve što se zbiva u vanjskom svijetu i da ih brinu sve moćnije sile zla na Zemlji. Shvatio je i da je velik broj ljudi iz različitih zemalja pokušao ući na ovaj teritorij, ali bezuspješno. Njegovi stanovnici držali su se strogog zakona po kojem njihovo mjesto u sto godina smije posjetiti samo sedam osoba. Šestoro njih će se vratiti u vanjski svijet obogaćeno tajnim znanjem, a jedan će od njih ostati živjeti u Šambhali i neće starjeti jer je vrijeme u njegovom biološkom satu prestalo teći.
Prije povratka u Kijev otac Sergius te je posljednje godine proveo prenoseći mudrost u sustavu spilja, koji se kasnije razvio u Manastir spilja. Čini se da su i ona šestorica, baš poput Sergiusa, postali vanjski suradnici Šambhale, čineći tako maleni vanjski krug poznavatelja mudrosti. Jedan takav „suradnik mahatmi, Brahma Jyoti iz Delhija, bio je u stalnoj vezi sa superbićima s Himalaja koji upravljaju svijetom snagom misli“ (Anne Marshall, Hunting the Guru in India, Victor Gollancz Ltd, London, 1963.).
Govori se također da su „tijekom stoljeća malobrojni tibetanski mudraci [iz Doline besmrtnika?] bili zaslužni za osnivanje Bijelih misterijskih škola Istoka i Zapada“ (Albert Mackey, dr. med., Concise History of Freemasonry, Mc Clure Publishing, Philadelphia, 1917., natuknica „Origins“). Prosvijetljene duše iz Šambhale smatraju se „apostolima iz Doline besmrtnika“ jer su „glasnici koje neposredno vode mahatme i koji imaju zadaće u neko doba u povijesti otići u određeni dio svijeta“ (Sergy C. Tatyana, Crimson Snow-heaps in the Himalayas, Lvovich, Moskva, 1925., prijevod Larissa M. Vasiler, str. 97).
Prema tibetanskoj predaji, nekoć su postojali brojni zapisi o Šambhali i njezinim stanovnicima. Objavljeni su u nekoliko svezaka Yung-Lota-tiena, najveće enciklopedije na svijetu, koja je čuvala veliku količinu drevnog znanja, uključujući i zbirku drevnih viđenja yetija (yeti na tibetanskom znači „magično stvorenje“). Ovo veličanstveno djelo, prikupljeno u 15. stoljeću, sastojalo se od 50 milijuna rukom pisanih kineskih znakova u 11.095 svezaka. Dok se čuvalo u Yuan Ming Yuanu, staroj ljetnoj palači u Pekingu, većinom je uništeno kad su palaču djelomično razorile britanske i francuske snage 1860. godine tijekom Drugog opijumskog rata. Danas postoji svega 370 sačuvanih svezaka, razasutih po knjižnicama diljem svijeta.
Kad vidimo koliko je kulturne baštine starijih civilizacija izgubljeno, ne bi nam trebalo biti teško zamisliti da je možda bilo mnogo ranijih „visokih“ civilizacija o kojima se malo zna, sa Šambhalom kao jednom od njih.
Podzemne riznice u Himalajama
O legendama o skrivenim podzemnim knjižnicama, blagima i vrhunskim rukotvorinama vezanim za Šambhalu stalno se govori u Aziji i opisuje ih se kao tajna skladišta drevnog znanja. Ranije civilizacije smatrale su da je nužno sačuvati znanost i umjetnost kultura, a ne brisati ih prirodnim katastrofama ili ratom ili iz drugih nedokučivih razloga.
Tibetanska tradicija priznaje da „vremenske kapsule“ i dragocjeni, u svilu uvezeni svesci leže skriveni u najulegnutijim i najskrovitijim mjestima „božanske“ planine Kangchenjunge, trećeg najvišeg vrha u Himalajama. Nicholas Roerich je otkrio da jedna kamena vrata vode do onog što je on nazvao „pet svetih blaga velikoga snijega“, a njegovi vodiči su mu savjetovali da ne pokušava ulaziti u prostorije „jer sve što se objelodani prije vremena koje je odredila sudbina donosi neizrecivu štetu“ (N. K. Roerich, Himalayas – Abode of Light, Nalanda Publications, Bombaj, 1947.).
U Altajskom gorju Roerich je također otkrio da podnožja Himalaja skrivaju ulaze koji vode do podzemnih hodnika i prostorija duboko ispod površine i gdje su zagonetne rukotvorine i egzotična blaga skriveni još od početka svjetske povijesti.
Roerichu su također govorili o tajnom podzemnom spremištu na prijevoju Karakoram u Himalajama na visini od 5.944 metra. Njegov glavni vodič otkrio mu je da se pod snježnim grebenom čuvaju velika blaga i rekao mu da čak i niži članovi zajednice znaju za ogromne spilje koje čuvaju drevne rukotvorine. Upitao je Roericha zna li za kakve knjige u vanjskom svijetu koje bilježe lokaciju tih podzemnih komora. Mudri stari glasnik proveo je niz godina u planinama i želio je znati od Roericha zašto stranci, koji tvrde da toliko toga znaju, ne mogu pronaći uočljive ulaze u podzemne palače na prijevoju Karakoram.
Tijekom 12 godina provedenih u sjevernom Tibetu sredinom 19. stoljeća kineski istraživač Jia Chun-Pingwa razgovarao je s budističkim redovnicima koji su tvrdili da na osamljenom dijelu grebena Altyn Tagha postoji ogromna mreža podzemnih galerija i muzeja koji čuvaju zbirku od nekoliko milijuna očaravajućih rukotvorina, koju čuvaju vječito budni čuvari. U svojim memoarima Jia je pisao o podzemnom muzeju u kojem se čuvaju razni objets d'art koji opisuju višetisućljetni razvoj čovječanstva na ovom planetu (Jia Chun-Pingwa, The Land of No Grass and No Water, The Great Liberation Publishing House, Lasa, Tibet, 1917.; odlomke za Tonyja Bushbyja prevela Wendy Shin Liu, Jiangwan Town, Šangaj, Kina, 2009.). Opisao je da se ulaz u ovaj niz komora nalazi s lijeve strane dubokog klanca u kojem se nalazi nekoliko po ničemu impresivnih kuća koje označavaju lokaciju možda i najvećeg svjetskog muzeja.
Jia nije bio jedini koji je opisao ovu zbirku. „Sigurna je od upada i ništa neće narušiti mir u kojem počivaju njezina stoljetna djela... ulazi su skriveni, a riznice s rukopisima i rukotvorinama leže duboko u utrobi zemlje (Fundamental Promises, kineski budistički rukopis nepoznatog autora iz oko 1820.; prijevod Ti-tzang, 1911., str, 79-81, passim; izvorno smješten u Knjižnici i arhivu tibetanskih djela u Dharmsali, u Indiji). „Lokalni je stanovnik rekao da se na njihovoj tržnici ljudi iz ovog područja pojavljuju s neobičnim, vrlo starim novcem i nitko ne pamti kada je takav novac tu bio u upotrebi (Sergy C. Tatyana, Crimson Snow-heaps in the Himalayas, op. cit., p. 231). Autor Andrew Tomas smatrao je da su „sva ta tajna mjesta povezana sa zagonetkom Šambhale“ (A. Tomas, Shambhala: Oasis of Light, Sphere Books, London, 1977., str. 53).
Madame Helena Petrovna Blavatsky (1831.-1891.), putnica i mističarka rođena u Rusiji, osnivačica Teozofskog društva 1875. godine, aludirala je na postojanje Šambhale, aktualizirajući je među zapadnjačkim obožavateljima okultnog. Ona je tvrdila da mudraci s Istoka u svijet mogu poslati drevne dokumente koji bi uzdrmali mišljenja povjesničara. Vidjela je tajna skladišta u sjevernoj Indiji i napisala da inicirani jogiji znaju za ogromnu mrežu podzemnih knjižnica koja se proteže iz spiljskih hramova preko sjevernog Tibeta.
Vatikanski arhivi čuvaju rijetke izvještaje misionara iz ranog 19. stoljeća u kojima se navodi da su u krizna vremena vođe raznih zemalja slali svoja izaslanstva u Himalaje kako bi potražili savjet od „Genija iz planina“ (Katolička enciklopedija, izdanje Pecci, sv. Ii, str. 299). Međutim, ti spisi ne otkrivaju kamo su to točno ti predstavnici putovali.
Nedatirani rukopis iz pera Monseigneura Delaplacea, nastao prije otprilike 120 godina, govori u prilog vjerovanju mudraca iz središnje Azije da ljudi posebnoga znanja žive u nepristupačnim i osamljenim dijelovima Himalaja (Annales de la Propagation de la Foi, preveo Pierre l. Josselin, 1929.; odlomak citiran u A. Tomas, Shambhala, op. cit., str. 28).
Tibetanski ep o Gesar Kanu predvidio je da će se neki skriveni hodnici otkriti u doba „kad će čelični brodovi letjeti nebom“, a Madame Blavatsky je rekla da će se neki skriveni rukopisi oprezno i s namjerom otkriti u „duhovno bogatijoj budućnosti“ (The Theosophist, srpanj 1912.).
Tibetansko vjerovanje u prosvijećene ljude iz podzemlja, koji su u nekoliko navrata viđeni s bakljama u mraku, vrlo je snažno. Roerich je govorio o „čovjeku sjajne vanjštine koji je stigao u Tibet iz Sibira sa svojom karavanom i ponosno izjavio: „Dokazat ću da priča o podzemnim ljudima nije plod mašte. Odvest ću vas do ulaza u njihova podzemna kraljevstva“ (N. K. Roerich, Flame in Chalice, Muzej Nicholasa Roericha, New York, 1929.). Je li to i učinio, u Roerichovim knjigama nije zabilježeno.
U čitavoj Aziji, u pustinjama i od oceana do Urala nalazimo začudnu predaju o svetim ljudima koji žive u tajanstvenim podzemnim gradovima. I dok je zub vremena otkinuo mnoge stranice priče ljudskog života na ovom planetu, ove drevne predaje svjedoče o stvarnom postojanju tajnih blaga i izoliranih riznica prepunih rijetkih zapisa koji bilježe znanje od davnina.
Bijela piramida i Šambalski trokut
U dodatku rijetkoj tibetanskoj knjizi iz 18. stoljeća Put za Šambhalu (autora trećeg Pančen Lame [1738.-1780.] u prijevodu na engleski Chenga Yuana, 1901.) na intrigantan se način spominje humanoidna rasa s krilima koja je nekoć živjela u Tibetu, a onda se „uništila“. U istoj se knjizi spominje i postojanje brojnih piramidalnih struktura na različitim, zapadnom svijetu nepoznatim lokacijama na Krovu svijeta. Neke se od tih građevina opisuju kao „bajkovite“, a „višebojne“ verzije postoje među desecima drugih piramida (ibid.).
Stvarno postojanje grupa piramidalnih zdanja u Himalajama u novije je vrijeme potvrđeno, a prvi izvještaj koji o tome imamo onaj je američkog trgovca Freda Meyera Schrodera, koji je 1912. slučajno naišao na veliku piramidu okruženu manjim strukturama. Zadivljen prizorom, upitao je svog vodiča, budističkog redovnika, što one predstavljaju i dobio odgovor da 5.000 godina stari lamaistički dokumenti ne samo da sadrže informacije o namjeni tih piramida, nego i otkrivaju da su one već bile iznimno stare u vrijeme iz kojeg zapisi potječu. Kad bi se ovo datiranje potvrdilo, himalajske piramide bile bi starije od piramida u Gizi, čije je datiranje službeno prihvaćeno.
Nekih 33 godina poslije uočena je još jedna nevjerojatna piramida koja je posramila akademski svijet. U proljeće 1945. pilot Američkog vojnog zrakoplovstva James Gaussman letio je iz Kine u Indiju iznad Tibeta kad je bio primoran smanjiti visinu zbog problema s motorom. Navodi se da je rekao sljedeće:
Letio sam oko planine i potom smo došli do jedne udoline. Odmah ispod nas stajala je divovska bijela piramida. Izgledala je kao iz bajke. Bila je prekrivena svjetlucavom bijelom bojom. To je mogao biti metal ili neki oblik kamena. Sa svih je strana bila bijele boje. Najneobičnije od svega na njoj bio je njezin vrh – veliki komad dragocjenog, dragulju nalik materijala. Kolosalnost ovog zdanja duboko me se dojmila. (Hartwig Hausdorf, Die Weisse Pyramide [„The White Pyramid“], ponovno izdanje na engleskom kao The Chinese Roswell, New Paradigm Books, Florida, 1998., str. 112)
Gaussman je vjerovao da je ta piramida viša od 300 metara, što je više od dvostruko u odnosu na visinu Velike piramide u Gizi. Gaussmanove fotografije nikada nisu objavljene, ali crno-bijela fotografija zemljane piramide u blizini Xiana, glavnog grada kineske provincije Shaanxi, predstavljena je medijima 1990. godine kao „gigantska bijela piramida“ koju je Gaussman navodno fotografirao 45 godina prije. Međutim, Gaussmanova ruta letenja kretala se nekih 805 kilometara sjeverozapadnije od lokacije na objavljenoj fotografiji pa se opravdano sumnja da su dotičnu fotografiju objavile kineske vlasti kako bi sačuvale tajnu Bijele piramide od zapadnog svijeta. Godine 1947. - dvije godine nakon Gaussmanova viđenja - još je jedan američki avijatičar, Maurice Sheahan, na svom letu prema jugozapadu preko provincije Shaanxi zamijetio kolosalnu bijelu piramidu. Nekoliko je američkih dnevnih listova, uključujući i New York Times (28. ožujka 1947.) objavilo vijest o njegovom viđenju.
U djelu Himalayas – Abode of Light Roerich govori o tri „isturene točke Šambhale“, što ukazuje na trokutasti oblik teritorija ovog zagonetnog kraljevstva. Lokacija ovih graničnih oznaka nije poznata, ali kad se napravi trokut pod istim kutovima kao i Velika piramida u Gizi (51 stupanj i 51 minuta), s početkom na oko 50 stupnjeva sjeverne geografske širine i ako se uzme dužina od 88 stupnjeva za zapadnu granicu, tada se križa s rutom Gaussmanova leta iz 1945. blizu mjesta na kojem je uočio divovsku bijelu piramidu. Ako se uzme i nastavak njegova leta u smjeru jugozapada, „južnu granicu“ određuje njegovo križanje s dužinom od 88 stupnjeva. Poznato je da su se u prostoru iscrtanom ovim osamljenim trokutom događali neki vrlo neobični događaji, od kojih je vjerojatno najfascinantniji onaj koji nazivaju „tibetanskim Roswellom“.
„Tibetanski Roswell“
U prvom tjednu siječnja 1938. godine znanstvena ekspedicija pod vodstvom kineskog arheologa Chi Pu Teija zašla je duboko u planinske predjele Baian-Kara-Ule, negdje u blizini mjesta na kojem rijeke Yangtze i Mekong započinju svoj dugačak i vijugav put prema jugu. Ondje su otkrili sustav spilja s tisućljećima netaknutim grobovima poredanim u paralelne redove. Ti grobovi nisu imali nadgrobne kamene i epitafe, ali su se na zidovima spilja nalazili crteži s figurama izduženih glava te prikazi planeta. Arheolozi su iskopali grobove i u njima pronašli kosture abnormalno velikih lubanja i sićušnih tijela, dugih manje od 1,22 metra. Na podu spilje, poluukopanog u prašinu, pronašli su prvi od 716 neobičnih kamenih diskova, od kojih je svaki imao rupu u središtu nalik gramofonskoj LP ploči.
Svaki je disk na sebi imao usjekotine koje su spiralno išle prema vanjskom rubu i za koje se ispostavilo da sadrže gusto pisane znakove koji su oblikovali poruku.
Kasnije, 1962. godine, četvorica znanstvenika predvođena japanskim profesorom Tsum Um Nuijem s Akademije za pretpovijest u Pekingu objavila su da su konačno uspjeli dešifrirati diskove. Otkrili su da diskovi govore o padu izvanzemaljske letjelice prije otprilike 12.000 godina. Čini se da je posada preživjela, ali je letjelica bila suviše oštećena da ponovno poleti. Nakon što se susreo s nebrojenim problemima pri javnom obznanjivanju ovih spektakularnih rezultata, profesor Tsum Um Nui dao je ostavku na svoje mjesto i vratio se u Japan. Međutim, znanstvena zajednica u Sovjetskom Savezu nije odbacila njegov izvještaj i rezultati dodatnih ispitivanja uz uporabu oscilografa potvrdili su dramatična otkrića profesora Nuija.
Kristalna spilja Naga
U odlomku na početku Mahabharate govori se da je taj ep napisan „u prekrasnoj dolini u podnožju planine Meru“. Za tu se dolinu govori da je Šambhala. Bilo bi normalno zaključiti da je najduži ep na svijetu izvorno napisan u skriptorijima Besmrtnika i onda postao temeljem najvećih istočnjačkih razmišljanja. Predaja kaže da su Siddharta Gautama (Buda) i Lao Tzu (oko 600. pr. Kr.), osnivač taoizma, obojica posjetili Dolinu besmrtnika.
Bon svećenici iz Tibeta priznaju da je njihova vjera preuzeta od ove filozofske struje (časopis Baikal [SSSR], br. 3, 1969.). Bon religija, najstarija duhovna tradicija Tibeta, razvila se iz rukopisa koji su svećenici nazivali „Prvo pismo... pravi nauk... tradicija vječne mudrosti... koji su došli od 'Besmrtnika iz Šambhale'“ (L. C. Hamamoto, The Soul Doctrine, Lasa, prijevod C. Chan, 1916., str. 97-99, passim).
Još je jedna drevna tibetanska knjiga potekla iz Himalaja. Pod nazivom Bardo Thodol na tibetanskom, na zapadu je poznata kao Tibetanska knjiga mrtvih i tradicionalno se čita na glas umirućima kako bi im se pomoglo ostvariti oslobođenje duše nakon smrti. Predaja kaže da je ovaj nevjerojatni zapis potekao od rase pod nazivom Nage, a lamaistički zapisi ukazuju na to da je osmero članova ove rase sudjelovalo u susretima s kraljem Šambhale. Po tibetanskim shvaćanjima, oni su poznati po svojoj vrhunskoj mudrosti, a postojanje Naga zauzima važno mjesto u sjevernoindijskoj drevnoj predaji. Govori se da Nage imaju ljudsko lice iznimne ljepote, zmijolika tijela i da mogu letjeti kad izađu iz Patale, tj. podzemnog svijeta. Princ Arjuna, učenik gospodara Krišne, navodno je posjetio Nage i razgovarao s njima. Po predaji, oni žive u Palači zmija u čudesnim podzemnim stanovima koje osvjetljuju kristali i drago kamenje.
Roerich je jednu svoju sliku nazvao Jezero Naga (1932.), a druga pak prikazuje jednog Nagu kako sjedi na otoku u sjevernotibetanskom jezeru istočno od Altajskog gorja. Po tome su Nage smješteni unutar Šambalskog trokuta.
Neki stari autori tvrde da su Nage (muški) i Nagini (žene) izvorno „stupali u brak s ljudima, posebno s velikim kraljevima, kraljicama, mudracima ili ljudima velike duhovnosti“ (Jamblik, On the Mysteries, particularly those of the Egyptians, Chaldeans and the Assyrians, 4. st.; spominje se i u Passport to Shambhala, West Siberia Geographical Society, 1923., prijevod na engleski prof. Vladimir Andrei Vasiliu, 1933., str. 174). Govori se i da su odabrani ljudi imali privilegij ući u ogromne spilje Naga, međusobno povezane tunelima kao u mravinjaku, koje se protežu na stotine kilometara unutar planinskih lanaca u sjevernoj Indiji i duboko u sjeverni Tibet.
Roerichovih slika je na stotine, a neke od njih prikazuju i lokacije u Rusiji, Mongoliji, Egiptu i drugim krajevima. Ima nečeg misterioznog u načinu na koji obrađuje perspektivu i atmosferu koji kao da ukazuje na neke druge dimenzije i izvanzemaljske poretke ili barem na prolaze i vrata koja do njih vode. Fantastično kamenje s urezanim natpisima u osamljenim visovima; Lao Tzu na leđima vodenog bizona koji ide na zapad u drvored lukovitog drveća; ogromna, oko dva metra debela knjiga koja leži otvorena, a jedna osoba na drvenom bloku stoji i s visine gleda u njezine stranice; ljudska lubanja ogromnih dimenzija; njegov istančan opis piramida u pozadini nekoliko njegovih slika – sve to ukazuje na to da je Roerich otkrivao opskurne informacije u slike zavijenim šiframa. Možda je poštivao „Šambhalsku prisegu“ – dogovor kojim se posjetiteljima zabranjuje da otvoreno pokazuju što su vidjeli ili otkrili za boravka u Dolini besmrtnika (Passport to Shambhala, op. cit., str. 189.).
Mrtvi izvanzemaljac pronađen živ!
John Spencer, američki preprodavač droge i oružja nastanjen u Kini u godinama nakon Prvog svjetskog rata nehotice se zatekao u lamaističkom samostanu u Tuerinu, u jugozapadnoj Mongoliji. Kolabirao je od umora na planinskoj stazi dok je bježao od kineskih vlasti gdje su ga pronašli redovnici, koji su ga odveli u svoj samostan da se oporavi. U to su vrijeme u svojim prostorijama imali i drugog posjetitelja, Amerikanca Williama Thompsona, znanstvenika koji je u njihovoj knjižnici proučavao dalekoistočne religije.
Nekoliko dana kasnije John Spencer je proučavao vanjski dio samostana kad je naišao na niz od vremenskih uvjeta oštećenih stuba koje su vodile dolje prema malenim metalnim vratima. Otvorio ih je i ušao u prostranu, u svijetlo obojanu prostoriju s 12 zidova. Zidovi su bili ukrašeni crtežima nebeskih konstelacija, nebeskih tijela i znakova zodijaka. Sav u čudu, Spencer je rukom prošao površinom jednog zida, na što se obližnja ploča iznenada nečujno otvorila prema unutra, otkrivši mračan tunel. Podalje je primijetio blijedozeleno svjetlo i zakoračio u tamu. Nakon nekoliko minuta Spencer je došao do kraja tunela i zašao u veliku spilju, sjajno osvijetljenu sablasnim zelenim svjetlom. Uzduž jednog od zidova bilo je 30 ljesova, uredno položenih u dugačak red jedan pored drugih. Misleći da možda kriju dragulje ili blago, Spencer je započeo otvarati ljesove i u prva tri ugledao leševe redovnika odjevene u odjeću sličnu onoj kakvu su nosili redovnici koji su mu pružili pomoć.
Hartwig Hausdorf je prenio: „U četvrtom je ležala žena u muškoj odjeći; u petom čovjek za kojeg je pretpostavljao da je iz Indije i koji je nosio crveni svileni kaput... u trećem od kraja nalazilo se savršeno očuvano i u bijelo platno odjeveno tijelo muškarca; u pretposljednjem je počivalo tijelo žene čije etničko podrijetlo nije mogao sa sigurnošću utvrditi“ (Die Weisse Pyramide, ponovno izdano kao The Chinese Roswell, op. cit., str. 61, passim). Ono što je nevjerojatno je da leševi nisu pokazivali nikakve znakove raspadanja, a Spencer je vjerovao da se ondje nalaze već dugo.
Ne nalazeći nikakvo blago, Spencer je naposljetku došao do zadnjeg lijesa i podigao poklopac. Na svoje veliko iznenađenje u lijesu je ugledao maleno stvorenje odjeveno u svjetlucavu srebrnu opravu. Glava mu je bila velika i srebrne boje, s ogromnim zatvorenim kapcima, bez usta i kratkim nosom. Kad se sagnuo kako bi dodirnuo leš, njegove ogromne oči u obliku opala iznenada su se otvorile i zagledale u njega, odašiljući prodorno zeleno svjetlo koje je zaslijepilo nesuđenog pljačkaša grobova. Spencer je zalupio poklopac lijesa i skamenjen od straha pobjegao iz spilje, poderavši si odjeću u svom paničnom bijegu na izbočine u kamenim zidovima. Vrativši se u samostan, visokopozicionirani lama mu je rekao da je stvorenje koje je vidio lik „velikog učitelja koji je stigao sa zvijezda“ (ibid.). Lama ga je pokušao uvjeriti da si je samo umislio da je to stvorenje živo, ali Spencer nikada nije posumnjao u stvarnost svog čudnog susreta. Preneražen, svoje je iskustvo ispričao Williamu Thompsonu, koji je kasnije objavio pojedinosti priče u američkom periodičkom časopisu Adventure, nakon svog povratka u SAD. Nekoliko dana poslije Spencer je napustio samostan i netragom nestao. Za njega se više nikad nije čulo.
Ruski znanstvenici i eterični solarni sustav
„U podzemlju Tibeta“, rekao je bradati vodič 1928. Roerichu, „zakopana su mnoga velika blaga Mudrosti; kad ih se razotkrije, jedno vrlo staro tajno skrovište znanstvenih artefakata zapanjit će svijet“ (N. K. Roerich, Flame in Chalice, op. cit.).
Godine 1870. jedna je ruska delegacija znanstvenika možda vidjela jedan od tih artefakata sačuvanih iz starine. U tibetanskom samostanu lama nedaleko svete planine Belukhe ovu su grupu predstavili starom lami koji je izvanredno poznavao astronomiju i fiziku. Lama je odabrao dva člana delegacije koji su bili stručnjaci za planetarne teme, podučio ih budističkim tehnikama koncentracije i savjetovao im da prijeđu na vegetarijansku prehranu. Nekoliko dana kasnije pozvao ih je u svoju sobicu i ondje im pokazao neobičan metalni uređaj.
Tajanstvena naprava nalazila se na podu i ispuštala čudan, prigušen zvuk. Iz nje je izašla maglica koja se raširila i razvila u pokretnu minijaturnu repliku našeg solarnog sustava, sa Zemljom, Venerom, Merkurom i drugim planetima u laganom kruženju oko Sunca. U tom eteričnom Sunčevom sustavu znanstvenici su uočili jednu anomaliju - deseti planet kako kruži u svojoj orbiti iza Plutona. Stari je lama odbijao odgovarati na pitanja o prirodi i podrijetlu pretholografskog stroja na sunčevu svjetlost, ali je dao do znanja da je „donesen da ga se demonstrira“ (Treći Pančen Lama, Road to Shamhala, op. cit.).
Laboratoriji u Šambhali
Ideja o drevnoj nadnaravnoj zajednici koja se davno prije nazivala „Stvarateljima čovječanstva“ i koja živi u osamljenim udolinama u planinskim prostranstvima sjevernog Tibeta bez sumnje će izgledati suviše fantastična racionalnim zapadnjačkim akademskim umovima da bi je kao takvu prihvatili. Međutim, proučavanje povijesnih dokaza koji su se tijekom stoljeća nakupili iz međusobno posve udaljenih zemalja pokazuje da između tih svjedočanstava postoji bitna sličnost.
Lamaističke kronike govore o „kulturi Mudrih, koji su tijekom dugog niza godina razvili vlastitu civilizaciju i znanost, u zaštićenosti i izdvojenosti snježnih planinskih lanaca sjeverne Azije“ (Passport to Shambhala, op. cit., Pismo 6, str. 11).
Dr. George Roerich, stariji sin profesora Nicholasa Roericha i Helene Roerich, preispitao je opravdanost vjerovanja u predaju o Šambhali:
Šambhala se ne smatra samo domom tajnog budističkog nauka. Ona je i temeljno načelo nadolazeće Kalpe, odnosno Kozmičkog doba [Doba Šambhale?]. Vjeruje se da su učeni monasi i meditirajući lame u stalnoj vezi s ovim mističkim bratstvom koje upravlja sudbinom svijeta. Zapadni promatrači skloni su umanjivati važnost ovog imena i opsežnu literaturu o Šambhali te još bogatiju usmenu predaju o njoj svrstavati u folklor i mitologiju. Međutim, oni koji su proučili i literarni i popularni budizam znaju kakvu izvanrednu snagu ovo ime posjeduje među budistima planinske Azije.
(G. N. Roerich, Trails to inmost Asia, Yale University Press, New Haven, 1931.)
Kad se svi podaci koje posjedujemo o Šambhali stave zajedno dobivamo jasnu sliku o postojanju mjesta na kojem žive superiorna bića kojima prostor i vrijeme nisu prepreke. Ono što doprinosi prihvaćanju stvarnog postojanja ove Doline besmrtnika jest dostupnost u potpunosti uvjerljivih svjedočanstava u kojima se govori o putovanjima na ovo čudesno mjesto. Na primjer, Apolonijevo putovanje u prvom stoljeću dobro je dokumentirano (kao što smo vidjeli u prvom dijelu), kao i hodočašće jednog kineskog kirurga i njegovog nepalskog vodiča i jogija u Šambhalu početkom 1920-ih: Ne toliko davno u Shanghai Timesu, a onda i u mnogim drugim listovima, pojavio se opsežni tekst koji je potpisao dr. Lao-Tsin, a u kojem se govori o njegovom putovanju u Dolinu Šambhalu. U tom vrlo živom tekstu dr. Lao-Tsin izlaže mnoge detalje o svom napornom putovanju s nepalskim jogijem kroz mongolske pustinje i divlje visove do Doline u kojoj je našao dom brojnih jogija koji izučavaju visoku mudrost. Njegov opis laboratorija i slavnog tornja iznenađujuće su slični opisu koje nalazimo u drugim izvorima. Pričao je o mnogim čudima znanosti i složenim eksperimentima koji se izvode snagom volje i telepatijom na velike udaljenosti.
(N. K. Roerich, Heart of Asia, Roerich Museum press, New York, 1929., citirano u A. Tomas, Shambhala, op. cit., str. 41)
Još je dvoje ljudi u 19. stoljeću došlo u ovu utopiju i ondje boravilo neko vrijeme. Po povratku su opisali čudesnost ove tajanstvene kolonije, ali i „čuda o kojima ne smiju govoriti“ (N. K. Roerich, Heart of Asia, op. cit.).
Zbog ovakvog je šutanja toliko teško doći do potpune istine o Šambhali, a put do nje dodatno otežavaju i lamaistički mudraci koji nisu voljni raspravljati o ovoj misteriji, koja je jedna od najsvetijih predaja u ezoteričnom budizmu. Neka svjedočanstva nam pokazuju da bi ljudi koji su bili u Šambhali mogli reći i više o postignućima njezinih stanovnika da nije prisege koju su morali dati.
Međutim, iz nečeg što je Roerich napisao čini se da su i on i njegov sin George posjetili Šambhalu, a to što je rekao podsjeća na komentar Mahatme Moryje iz prvog dijela ovog članka. On je Šambhalu nazvao Gradom znanosti, a u vezi s tim njegovim komentarom zanimljivo je primijetiti da istočnjačka ezoterička znanost govori o srazu Kamadura (podzemne vatre) i Kozmičke vatre, koji može dovesti do razornih geoloških kataklizmi ako se ovo dvoje ne dovede u stanje ravnoteže. Roerichovi tvrde da su vidjeli instrumente za mjerenje pritiska ovih dviju vatri „u jednom od laboratorija u Šambhali“ (N. K. Roerich, Heart of Asia, op. cit.; citirano u A. Tomas, Shambhala, op. cit., str. 51).
Zaključak
Putujući preko golemih prostranstava središnje Azije mnogi su putnici sačuvali svoje dojmove o Šambhali, mjestu do kojeg su dolazili čestiti tragatelji za Istinom, ljudi bez sebičnih motiva. Tibetanska predaja kaže da se u Šambhali u zraku može čuti glazba koja dopire iz nevidljivih instrumenata i popiti eliksir mladosti na Izvoru vječnog života.
Toranj od žada na svojim vanjskim zidovima ima ugravirane rasplesane božice, kompleks kraljevskih palača prozore uokvirene kamenom lapis lazuli, a krov prekriven Jambu zlatom. Moderni istraživači, kao što su Hausdorf, Prjevalsky, Ossendowski, David-Néel, Tomas te otac i sin Roerich, pisali su o raširenoj predaji o Šambhali i njezinoj kozmičkoj kulturi na koju su naišli za svog boravka u Aziji. Teza o egzotičnoj, skrivenoj zajednici savršenih bića koji upravljaju evolucijom čovječanstva ne svodi se na puka nagađanja i možda se pokaže istinitom ako se vladar Šambhale pojavi da uništi „Horde tame“ i uvede toliko puta proricano „Doba Šambhale“ (dr. G. N. Roerich, Trails to inmost Asia, op. cit.). Trebali bismo možda razmotriti mogućnost da prosvijećeni ljudi iz Šambhale, u ime Božanske vlade, telepatski komunicira s nama kroz naše snove, intuiciju i vidovite medije, dajući nam tako unutarnje smjernice prema odlukama i izboru kojima se u ovoj kritičnoj epohi moramo prikloniti.
O autoru:
Tony Bushby napisao je brojne članke za NEXUS, od kojih je posljednji „Celestial Prophecies and the Great Pyramid“ (sv. 15, br. 5-6). Od mnogobrojnih knjiga koje je napisao izdvajamo The Bible Fraud (Joshua Books, 2001.; recenzirana u NEXUSU 8/06, odlomci u 9/01-03), The Secret in the Bible (Joshua Books, 2003.; recenzija u 11/02; odlomak „Ancient Cities under the Sands of Giza“ u 11/03); The Crucifixion of Truth (Joshua Books, 2005.; recenzija u 12/02); The Twin Deception (Joshua Books, 2007.; 14/03); i The Christ Scandal (Stanford House, 2008.; 15/05). Tonyja Bushbyja može se kontaktirati preko njegove internetske stranice http://www.tonybushby.com