Arhiva:

Spoznaja da se ispod površine sve na neki način dodiruje sa svime pruža neslućene mogućnosti (od zdravlja, do komunikacije, čak i manipuliranja vremenom i materijom), a da našom sviješću imamo pristup toj matrici duboko je oslobađajuća. Ovu, do nedavno samo ezoterijsku spoznaju, sada uvjerljivo i znanstveno dokazuje dr. Klaus Volkamer, doktor fizikalne kemije i dugogodišnji bliski suradnik Maharishi Mahesh Yogija i vodećih indijskih stručnjaka za vedu i ajurvedu

 

Razgovarao: Krešimir Mišak

 

Za dr. Klausa Volkamera prvi put sam čuo kad me prije nekoliko mjeseci nazvao TM-ovac Jadranko Miklec da mi kaže da će taj njemački znanstvenik doći u Hrvatsku te da se bavi temom koja bi me mogla zanimati: još prije tridesetak godina primio se uzbudljivog zadatka: ući u trag nevidljivoj životnoj sili poznatoj od davnina, i to znanstvenom metodom.

Doista, Jadranko je pogodio. Rijetki su petci na ovom svijetu kad je moguće vidjeti prave, tvrde, znanstvene dokaze za postojanje onoga što se nekada (a negdje i danas), u raznim dijelovima svijeta i u raznim vremenima nazivalo eterična materija, vis vitalis, prana, chi, soma, ođas, orgon….. Dok je za neke životna sila neosporna činjenica (na kraju krajeva, upravo pomoću znanja o njenim tokovima radi akupunktura), za druge, “znanstvenije” tipove ljudi to je tek tlapnja – jer je nitko nije uspio detektirati, uz sve sofisticirane uređaje kojem imamo.

Nije li, doista?

U to se ne bih kladio. Uvijek rado spomenem Wilhelma Reicha, otkrivača orgona, kao i živućeg nastavljača njegovih istraživanja Jamesa Demea. Zanimljive uvide na tu temu dale su i snimke GDV-om Konstantina Korotkova, kao i filmovi koje PIP-kamerom snima britanski znanstvenik Harry Oldfield. Osim toga, čini se da je suvremena znanost možda otkrila energiju chi, u vidu modela koji ukazuje na to da je većina materije i energije u svemiru ono što se naziva tamnom energijom i materijom.

Na stranu sa svim tim otkrićima, rijetko kada sam čuo tako opsežan istraživački pristup i tako široko razjašnjenje implikacije otkrića chi-ja kao onaj u radu dr. Klausa Volkamera, autora knjige "Feinstoffliche Erweiterung unseres Weltbildes" (za sada samo na njemačkom) u kojoj je detaljno objasnio svoja višedesetljetna istraživanja i dao detaljan opis otkrića, mjerenja i znanstvenog definiranja suptilne eterične materije te moguće primjene tog otkrića. Smatram da je Klaus pružio jasan znanstveni dokaz o postojanju suptilne, eterične materije koja prožima fizičku materiju (npr. naše tijelo) i daje joj život. Ona je bioaktivna i posjeduje stvarnu masu i strukturu polja visoke energije. Ona je sveprožimajuća i njen utjecaj je znanstveno mjerljiv. Jezikom fizike - eterično polje formulira eteričnu prostorno-vremensku geometriju koja je izvor elementarnih čestica univerzuma, a otkriće tog polja pruža novu paradigmu postojanja fizičke materije. Eterična polja postoje oko minerala, živih bića, planeta, uopće svega što postoji i mjerljiva su.

Dr. Klaus Volkamer je doktor fizikalne kemije, a bio je i dugogodišnji bliski suradnik Maharishi Mahesh Yogija i vodećih indijskih stručnjaka za vedu i ajurvedu, s kojima je surađivao na znanstvenoj potvrdi postojanja eterične materije, tog nevidljivog dijela univerzuma iz kojega, zapravo, izrastamo i u koji smo, čini se, umočeni većim dijelom svoga bića. Svakako, spoznaja da se ispod površine sve na neki način dodiruje sa svime pruža neslućene mogućnosti (od zdravlja, do komunikacije, čak i manipuliranja vremenom i materijom), a da našom sviješću imamo pristup toj matrici duboko je oslobađajuća. Jer to je ovaj svijet u kojem živimo. Možda smo to nekako pomalo zaboravili, ali to nikako nije dobro jer - ta stvar radi čak i ako ne znamo da postoji.

 

Za početak, što je to qi, chi, prana? Koliko uopće ima naziva za tu energiju i kako je se definiralo u nekakvim davnim vremenima dok su narodi intuitivno govorili o toj životnoj sili?

KLAUS: Brojne kulture diljem svijeta poznaju tu energiju već tisućama godina. Prema tome, ta materija-energija ima mnoga imena. Zvali su je ocha, sasuma, prana, chi, psi, ponekad od, Anaksagora ju je zvao apeiron. Imala je brojna imena u drevno doba, ali i u suvremenom dobu. Tesla je, na primjer, govorio o zračenjima. Ta je energija oblik neelektromagnetskog zračenja. Reichenbach je govorio o odu, Wilhelm Reich je govorio o orgonu, na Zapadu je to vis vitalis. Ta energija ima desetke imena. Na internetu možete pronaći pedesetak različitih imena za taj oblik energije.

 

Problem s tom suptilnom energijom na Zapadu jest što ju je nemoguće dohvatiti nekakvim mjernim instrumentima pa se smatralo da i ne postoji, mada su se priznavale tehnike poput akupunkture, koja je manipuliranje njome. Je li moguće, znanstvenim rječnikom, napasti taj problem s neke strane? I, konkretno, izmjeriti postojanje te energije?

KLAUS: Da, zbog toga sam i počeo svoja istraživanja. No morate uzeti u obzir brojne uvjete. Za proučavanje su potrebne iznimno precizne vage, koje mjere do 1/1.000.000 grama, odnosno kod kojih izmjerena težina može odstupati za jedan mikrogram. Na vagu ne stane više od 30 ili 50 grama. Zatim je potrebno računalo povezano s vagom koje će svakih deset sekunda mjeriti težinu uzorka i pohranjivati te podatke na računalu. I tako kroz nekoliko dana ili tjedana. Zatim je potrebna i računalna grafika. Ako, na primjer, tijekom deset dana imate 20.000 mjernih točaka, to mora biti prikazano na dijagramu. Ta kombinacija vage, računalnih podataka i grafičkog prikaza postala je dostupna u zadnjih petnaestak godina. Prije toga, čak i uz pomoć vage kojom se ručno upravlja, niste mogli pronaći tu energiju. Čak i prije stotinjak godina jedan znanstvenik sa sveučilišta Kaiser Willhelm u Berlinu, također profesor fizikalne kemije, radio je testove o očuvanju mase u kemijskim reakcijama. Zvao se profesor Landolt. Otkrio je da postoje iznimke kod očuvanja mase, što sam i ja otkrio u sličnim kemijskim reakcijama. No on je imao samo vagu kojom je ručno upravljao i vrijednosti je mjerio noću svega pet do deset puta. Uz toliko mali broj mjerenja ne možete biti sigurni jeste li otkrili neki značajan učinak. Ako, umjesto toga, imate tisuću mjernih točaka u nizu na uređaju koji odstupa najviše za jedan mikrogram, tada možete biti sigurni. To je postalo moguće tek u posljednjih petnaestak godina.

 

DREVNA PREDVIĐANJA I SUVREMENI EKSPERIMENTI

 

Možete li nam opisati neke eksperimente koji su pokazali da doista postoji ta nevidljiva materija ili energija, kako god je zvali, zvana qi, chi, orgon i slično?

KLAUS: Drago mi je što vam mogu reći nešto o tome. Uzeo sam dva predviđanja iz drevnih tradicija. Jedno je iz vedske znanosti, kako je podučavao Maharishi Mahesh Yogi, a drugo je predviđanje Demokrita, drevnog grčkog filozofa. U oba se predviđanja tvrdi da postoje dvije vrste materije. Jedna je ona koju možete dotaknuti, koju možete vidjeti, koju možete doživjeti svim osjetilima. Ta materija, rastavljena na sastavne dijelove, prozvana je atomos, što znači „nedjeljiv“ i od te riječi potječe riječ atom. To je jedna vrsta materije. No u vedskoj literaturi, kao i kod velikog filozofa Demokrita piše da postoji i druga vrsta materije koju ne možemo vidjeti golim okom. Također se zove atomos. Atomi te materije koju ne možemo vidjeti golim okom čine temelj svijesti. Prema tom shvaćanju, svijest nije nusproizvod neurološke aktivnosti mozga već postoji samostalno.

 

Možete li nam opisati neke eksperimente?

KLAUS: Mogu. To me nadahnulo da osmislim način kako uhvatiti ili apsorbirati tu materiju. Da biste je otkrili, treba vam neka vrsta detektora koji je može apsorbirati. Stoga sam intuitivno konstruirao vrlo jednostavan detektor koji se može koristiti za razne stvari. Treba vam komad aluminijske folije, dužine jedan metar i otprilike 16 centimetara širine, koji zajedno s polietilenskom folijom namotate na cilindar. Time ste stvorili poseban oblik. Zatim uzmete još jedan komad folije istih dimenzija i iste mase. No, taj komad folije ne namotate, već ga preklopite. Tako imate dva oblika. Prema drevnim predviđanjima znao sam da nevidljiva materija ima unutarnje svojstvo kojim razlikuje različite oblike. Oblik i vibracija vrlo su važni za otkrivanje te vrste materije. Uzmete li takve uzorke i mjerite ih, na primjer, svako jutro i svaku večer, po deset puta u nizu, vidjet ćete da težina cilindričnog oblika nije konstantna, za razliku od preklopljenog oblika. Ona se s vremenom mijenja. To je nedopustivo s gledišta suvremene znanosti zato što se time krši očuvanje mase i energije u nerelativističkim uvjetima. To je katastrofa. Naravno, morate biti oprezni da vam prašina, toplina i vlaga ne utječu na eksperiment. No, ako oprezno provedete eksperiment s jednostavnim detektorima s namotanom i preklopljenom aluminijskom folijom, odmah ćete vidjeti odstupanja u masi.

Ta se odstupanja u masi mogu objasniti isključivo time da cilindričan oblik upija nešto što ne možemo vidjeti, nešto što je nevidljivo. Zatim, taj cilindrični oblik stavimo na vagu, odnosno, na jednu stranu stavimo preklopljeni oblik, a na drugu cilindrični. Već znamo da postoje odstupanja u masi. No ako drugi, novi namotani uzorak polako približavate cilindričnom uzorku na vagi, vidjet ćete da će doći do promjene na vagi. Približavanjem polja mase novog uzorka… Ta masa ima strukturu polja. Iz nje se kroz prostor i vrijeme širi polje. Ako se preklope polja ta dva uzorka, bez obzira što se uzorci ne dodiruju, bez obzira što nema električne ili magnetske interferencije, zbog preklapanja polja dolazi do promjene težine uzorka, što se može izmjeriti. To pokazuje da postoje polja materije koja mogu interferirati i to dokazuje postojanje te materije.

 

ANTIGRAVITACIJSKA SVOJSTVA

 

Zašto kažete da takva materija-energija ima negativni predznak i kakve su posljedice toga?

KLAUS: Može imati negativan ili pozitivan predznak. Važno je reći da se pokusima može pokazati da je ta masa kvantizirana. Na vagi možete imati skokove i brojne intervale takvih skokova. Ti skokovi mogu biti pozitivni, što znači da se masa detektora povećava; taj oblik kvantova ima pozitivni predznak i povećava težinu detektora. No, u nekim je pokusima otkriveno da se masa detektora smanjila, dakle, došlo je do antigravitacijskog učinka. To ukazuje da neki kvantovi tog oblika materije imaju negativni predznak i da ih Zemlja ne privlači. Iako je detektor teži, dolazi do odbijanja, odnosno do antigravitacijskog učinka i detektor postaje sve lakši. Postoje dvije mogućnosti. Takvi oblici suptilne materije, kvantovi, mogu imati pozitivni ili negativni predznak.

 

Može li taj negativni predznak objasniti neke kozmološke fenomene poput širenja svemira?

KLAUS: Imate potpuno pravo. To je točna interpretacija, prema mojem shvaćanju. U suvremenoj znanosti vodi se velika borba da se dokaže postojanje tamne materije i tamne energije. Iz kozmoloških modela zna se da tamna materija ima pozitivni predznak i gravitacijsku privlačnost, dok tamna energija ima gravitacijsku odbojnost. Na temelju kozmoloških modela znamo da tamna materija čini 23% ukupne mase u svemiru, tamna energija čini 73% ukupne mase u svemiru, a normalna, vidljiva materija, uključujući organski univerzum, čini samo 4%. Tih 73% tamne energije s antigravitacijskim učinkom uzrok je ubrzanog širenja svemira, što su zadnjih godina izmjerili stručnjaci iz SAD-a. To znači da tamna energija i tamna materija nisu ništa drugo nego suptilna materija koju ljudi već stotinama godina poznaju kao chi, psi, ochos, od, uključujući i vis vitalis.

 

TEMELJNO POLJE - NA RAZNIM SKALAMA

 

Spominjete da se efekt te suptilne energije može osjetiti na svim skalama, na svim razinama svemira, od mikrosvijeta do kozmoloških pitanja. Možete li nam dati neke primjere? Primjerice, ako krenemo od mikrosvijeta prema većem, koji su efekti te tvari-energije, kako god je nazvali?

KLAUS: Na ovo me istraživanje nadahnulo predviđanje Maharishija iz vedske znanosti da ta vrsta suptilne materije, tzv. elementarnih živih bića koja se mogu povezati s većim poljima i većim bićima, nije samo temelj svijesti već i prostora-vremena. Ideja da je prostor-vrijeme skup malih živih bića predstavljao mi je, kao znanstveniku, veliki izazov. Iz toga proistječe da su kvantovi pozitivne i negativne mase povezani putem posebne nove sile koja se javlja, Planckove sile, koja je vrlo snažna u usporedbi s poznatim silama. Kvantovi su na razini Planckove mase, a ako o tome govorimo, onda smo na Planckovoj skali jedinica na kojoj se Planckova masa pojavljuje kao sila između tih kvantova. Ti kvantovi, zbog Planckove mase, mogu stvoriti ravnomjernu mrežu u svemiru u višim dimenzijama. Lako je stvoriti takav eter za kojim se tragalo stoljećima. Zahvaljujući kvantovima pozitivne i negativne mase, dobijete geometrijski stvoreni eter. To znači da je ukupna masa svemira nula zato što se pozitivni i negativni kvantovi kompenziraju. Iako je masa nula, energetska vrijednost postaje vrlo visoka. To u principu znači da je prema tom shvaćanju prostor-vrijeme izrazito kubično centrirana geometrijska konstrukcija bez mase s vrlo visokom energetskom vrijednošću. To je prvi zaključak na submikroskopskoj razini.

Zatim, u višoj dimenzionalnoj prostorno-vremenskoj geometriji, na mikroskopskoj razini s lakoćom možemo formulirati elementarne čestice, ali ne čestice koje vidimo kao elektrone, neutrone i protone, već čestice koje u višim dimenzijama čine pozadinsku strukturu suptilne materije. To znači da čestica nije samo mala četverodimenzionalna vrijednosna točka s nekim kvantnim vrijednostima, poput električnog naboja, spina i mase, već uz te tri vrijednosti, (električni naboj, spin i masu), obična čestica, poput elektrona, ima i nevidljivu pozadinsku strukturu suptilne materije na razini mreže u eteru. To znači da su čestice entiteti iz viših dimenzija, a suvremena znanost vidi samo vrh tih entiteta iz viših dimenzija koji se pojavljuju u našem prostoru-vremenu na vrlo visokim frekvencija. To su dvije razine suptilne energije, submikroskopska i mikroskopska, koje možemo lako konstruirati.

No čak i na makroskopskoj razini, u kojoj živimo, u kojoj se krećemo, u kojoj možemo vidjeti i dotaknuti, povezani smo s tom materijom putem polja koja se preklapaju s našim tijelima. Mi živimo i kao dvanaestodimenzionalna bića. Vi, ja, svi ljudi na svijetu, svaka životinja, svaka biljka, svaki mineral i metal uvijek su dvanaestodimenzionalni entiteti iz kojih se vide četiri dimenzije, a ostalih osam dimenzija temelji se na pozadinskoj geometrijskoj strukturi suptilne materije. Ta je pozadinska građa razlog zbog kojeg ste živo biće. Kad bi to polje s makroskopske razine skrenulo od vašeg tijela, vaše bi tijelo bilo mrtvo, a polje koje svima daje život i stoji pored vašeg tijela, nevidljivo, i dalje bi postojalo. Posljedica toga je da ako neki čovjek, biljka ili životinja umre, vidljivo tijelo biva uništeno, pretvara se u prah, ali nevidljivo tijelo sazdano od suptilne materije zadržava sve informacije koje ste prikupili za života i nastavlja postojati. Preživjet ćete smrt. Svi ćemo preživjeti smrt, ali nitko to neće shvatiti jer ne postoji tradicija da istražimo ta druga područja.

To je još jedna zanimljiva specijalnost. U višim stanjima svijesti, do kojih uz pomoć vedske znanosti može doći svaka osoba, možete proširiti mogućnost vida iz elektromagnetskih uvjeta do uvjeta suptilne materije. Ako se to dogodi u višim stanjima svijesti, ne na normalnoj razini, možete gledati u druge stvari i vidjeti da tamo stoji nešto što je nekoć bilo povezano s nekom osobom, odnosno, nekoć je bilo ljudsko biće, ali sada je ostalo samo tijelo od suptilne materije i nastavlja živjeti sa svim stečenim informacijama, razmišlja, koristi svih pet osjetila. Kad svladamo problem komunikacije moći ćemo spoznati tu razinu.

 

ŽIVOT I SMRT

 

Da, na vašem zagrebačkom predavanju spomenuli ste da je zapravo riječ o nečemu što se nekad zvalo eter, što je Einstein ukinuo u specijalnoj teoriji relativnosti, potom shvatio da mu taj koncept ipak treba pa ga je 1953. ponovno počeo tražiti. No, ono što je možda puno zanimljivije ljudima od teoretske fizike jesu ove spoznaje o smrti i životu. Jeste li radili kakve eksperimente sa živim tvarima, bićima, gdje se mogla uočiti ta promjena u težini prije ili poslije smrti?

KLAUS: To je odlično pitanje. To je i meni bilo vrlo zanimljivo. Naravno da sam se bavio takvim pokusima. Uzmimo živo biće, na primjer, list neke biljke, jednostavno biće za koje nitko neće reći da je okrutno otkinuti ga. Uzmemo, na primjer, list ljiljana, stavimo ga u staklenu bocu, zatvorimo i stavimo na vagu. Zatim uzmemo drugu staklenu bocu i u nju stavimo malo pijeska ili vode, neki inertni materijal. List u staklenoj boci ima ograničen životni vijek jer mu treba kisik i voda kako bi živio. Vode nema i ima samo ograničenu zalihu kisika jer je boca zapečaćena. To znači da će biljka uvenuti za 10 do 14 sati. Napravio sam taj pokus na vagi s maksimalnim odstupanjem od jednog mikrograma. Dok god je list bio živ, imao sam savršenu temeljnu vrijednost. To znači da je masa testnog primjerka i referentnog primjerka bila konstantna. Nakon otprilike četrnaest sati došlo je do naglog povećanja mase. To se može protumačiti da je u tom trenutku list uvenuo, a polje materije koje se preklapalo s njime prošlo je kroz stakleni zid boce i otišlo. Tada je došlo do povećanja mase.

Takvi su testovi vršeni i na ljudima u 1920-im godinama na jednoj klinici u Bostonu. Voditelj klinike tada je imao pacijente koji su bolovali od tuberkuloze. U to vrijeme nije postojao lijek za tuberkulozu. U to vrijeme još nije bilo antibiotika, oni su otkriveni tek poslije. Ako ste bolovali od tuberkuloze, nije vam bilo spasa i umrli biste. Mnogo je ljudi tada umiralo od tuberkuloze. Voditelj klinike bi ih pitao smije li ih staviti na vagu koju je konstruirao. Mogućnost pogreške vage bila je jedan gram. Legli bi na vagu nekoliko dana prije smrti. Liječnik zna kad pacijent umre: glava padne na stranu, prestane disati, srce prestane kucati. Vidio je da je svaki pacijent, kad bi umro, izgubio između 20 i 40 grama. No znanost to nikada nije prihvatila. To je samo još jedna zanimljivost koju možete pronaći na internetu.

Ali to potvrđuje moj eksperiment s listom u staklenoj boci i ukazuje da nešto ostaje kad biljka, životinja ili čovjek umre. To nešto ima svoju masu. Mnogim je drugim eksperimentima pokazano da to nešto može pohraniti informacije i zatim ih reproducirati. Ako je nakon smrti ostalo takvo tijelo čovjeka, životinje ili biljke, može se ponovno vratiti u biološki sustav, može ući u zametak i opet postati čovjek, životinja ili biljka. Ta polja imaju prirođenu mogućnost da se reproduciraju kroz strukturu. Prema pokusima se čini da ta polja vode i oblikuju tijela životinja, biljaka i ljudi.

U suvremenoj biologiji ne postoji nijedna teorija o morfogenetskom strukturiranju živih bića. Čini se da se tijelo razvija po uputama polja, a ne obrnuto. Polje je vodič koji oblikuje strukturu. To možete vidjeti ako kristalizirate vodu. Tako ćete dobiti sasvim anorganski sustav koji upija kvantove. Isto će se dogoditi ako u vodi rastopite minerale, na primjer, bakreni klorid, to je zelena otopina koja se stvrdne kad se osuši. Tada će morfologija kristala odražavati informacije koje su bile pohranjene u polju koje je upila otopina. Ta metoda davanja oblika pomoću polja koje je sustav upio koristi se u brojnim testovima u prirodnoj medicini.

 

PSIHIČKA LINIJA SUPTILNE ENERGIJE

 

Da rezimiram što ste upravo iznijeli. Govorimo o drevnoj životnoj energiji koja nosi život, koja se zvala qi, chi, prana…. Danas ju se vidi kao tamnu materiju ili tamnu energiju, mada ju se ne prepoznaje kao qi. Ona očito nudi razne mogućnosti. Jedna od njih je pohranjivanje informacija. U tom kontekstu, kako možemo promatrati ljudsku svijest i njezine mogućnosti? Primjerice, na predavanju ste govorili da osoba kad god gleda ili misli o nečemu, fokusira određenu zraku suptilne energije. Nazvali ste je „PSI-track“ ili „PSI-linija“. Možete li nam objasniti taj koncept? I kako bismo pomoću njega, kao što ste rekli, mogli pronaći izgubljene ključeve?

KLAUS: Dobro ste zaključili da su, po mom mišljenju, tamna materija i tamna energija povezane sa starim oblicima o kojima se tisućama godina govori pod različitim nazivima. No ovo nije priča o drevnim vremenima, ni priča o svemiru, tamnoj materiji i tamnoj energiji. Ona je dio svih nas. Mi u svakodnevnom životu na brojne načine neprestano koristimo tu materiju. Jedan ste način već spomenuli. U jednom sam eksperimentu pokazao da ako neka osoba usredotoči svoju pozornost na detektor na vagi s posebnom namjerom da, na primjer, smanji masu detektora na vagi, to ću smanjenje mase moći očitati u sljedećih pet minuta na samoj vagi. To pokazuje da u procesu mišljenja i usmjeravanja ljudske pozornosti mozak odašilje zraku kvantova koja se usmjeruje na ono o čemu je ta osoba razmišljala. Isto vrijedi i za vid i sluh.

Zbog toga sam pozvao iscjelitelja koji može snažno odašiljati takvu vrstu materije. Bilo je dovoljno da samo gleda uzorak koji je bio zaštićen staklom. Nalazio se u staklenom ormariću tako da nije mogao disati na njega, bio je sasvim zaštićen. Mogao je samo kroz staklo gledati detektor na vagi. Prije nego što je pogledao detektor na vagi, imao sam savršenu temeljnu vrijednost, što znači da nije bilo razlike u masi između referentnog uzorka i detektora. Čim je pogledao detektor, težina detektora se počela mijenjati. To znači da iz očiju odašiljemo svjetlosnu zraku suptilne materije koja se odbija od tijela, ali samo ako se elektromagnetski odraz tijela odbija od svjetlosne zrake koju odašilje oko, tj. ako oba oblika aktivnog zračenja dolaze do oka, moći ćemo nešto vidjeti. Ako nedostaje jedna od te dvije zrake, bit ćemo slijepi.

To se može potvrditi eksperimentima. Sve što gledate u životu, ovisi o zraci svjetlosti koju vaše oko odašilje. Ista je stvar sa sluhom. Ako ste na bučnoj zabavi, možete usmjeriti sluh na osobu s kojom razgovarate. No, iscrpit će vas ako to radite pola sata. Za fokusiranje pozornosti, bilo okom ili uhom, potrebna je energija, no to možete činiti neko vrijeme. Dok gledate ili slušate možete usmjeriti pozornost, što pokazuje da neprestano odašiljete zrake sluha ili svjetla, kroz uho ili oko, dok god ste živi.

 

Kakve su to neobične strukture u zjenici oka koje, zapravo, za sad nisu objašnjene. Kakve veze te strukture imaju s ovim o čemu govorite?

KLAUS: U svojim sam pokusima shvatio da oči odašilju tu svjetlosnu zraku, kao što je Platon predvidio još prije 2500 godina, a Epikur je rekao da postoje dvije vrste zračenja: sunčevo svjetlo i jedno drugo zračenje, zraka svjetlosti, ali nisu znali što je to. Danas razlikujemo elektromagnetsko zračenje i neelektromagnetsko zračenje, koje ja zovem zraka svjetlosti. To je znanje vrlo staro. Kad sam to shvatio, zapitao sam se gdje je mikrobiološka struktura u oku u kojoj se to događa. Postoje posebne knjige u kojima je cijela ljudska fiziologija predstavljena u slikama mikrobiološke pozadinske strukture. To možete pronaći i za oko. Otkrio sam da u svakoj stanici mrežnice ljudskog i životinjskog oka postoje paralelne cijevi koje oblikuju savršeni cilindar. Devet paralelnih cijevi oblikuje cilindar, a u sredini se nalazi dvostruka cijev. To je vrlo geometrijska struktura.

Ali zašto se nalazi u oku? Do danas nije otkrivena funkcija toga. Iz pokusa znam da su cijevi u geometrijskom, simetričnom obliku odličan detektor tog polja materije. Na temelju toga pretpostavio sam da se tamo ta materija po prvi put upija, a zatim se odašilje gledanjem. Čak se i mehanizam odašiljanja može bolje objasniti. Ako je sustav poput tog snopa cijevi apsorbirao tu suptilnu materiju, morate mu samo dodati mehaničku vibraciju kako biste potakli odašiljanje suptilne materije duž geometrijske linije tog sustava. Zanimljivo, ali pored tog snopa cijevi koji se nalazi u svakoj stanici oka, okomito na prvi snop nalazi se mali snop drugih stanica i čini se da je to okidač za kretanje.

Znamo da se mišići oka pomiču frekvencijom od 50 Hz. To su otkrili u NASA-i kad su jednom astronautu ubrizgali narkozu oko mišića oka zbog posebnih testova. Ubrzo nije mogao ništa vidjeti. Bio je potpuno slijep. Znači, možemo vidjeti samo ako se mišići oka pomiču na točno određenoj frekvenciji. Tu frekvenciju može prenijeti mali snop geometrijskih oblika na veliki snop i tako ćete dobiti stalnu emisiju u smjeru u kojem gledate.

 

SUNCE, MJESEC I QI

 

Bacimo se sad na planetarnu razinu, sunčevu razinu pa čak i svemirsku. Vrlo zanimljiva istraživanja vezana uz sunčeve pomrčine i mjesečeve pomrčine pokazala su još jedan način da se izmjeri utjecaj suptilne materije. Možete li nam predstaviti zbirku pokusa vezanih uz Sunce i Mjesec, druge zvijezde i kako oni utječu na nas, na način na koji ne možemo čak ni zamisliti?

KLAUS: Rekli smo da taj utjecaj postoji na submikroskopskoj razini, mikroskopskoj razini atoma, na makroskopskoj razini naših tijela i tako dalje. No zbog gravitacijske interakcije tog oblika materije, sva su nebeska tijela u svemiru apsorbirala ta polja oko središta gravitacije normalne materije. Zbog posebnih razloga simetrije u koje sada neću ulaziti, no mogu ih objasniti matematički u kvantitativne detalje, ta polja koja su vezana uz nebeska tijela imaju predvidljive simetrične strukture. Ako je takvo polje vezano, kao što jest, za naše Sunce, ili bilo koju drugu zvijezdu, i ako takva zvijezda proizvodi mehaničke vibracije visokog intenziteta zbog termičkog kaotičnog kretanja u samom Suncu, Sunce neprestano vibrira na određenoj frekvenciji, no istodobno i privlači taj oblik materije. S jedne stvari je privlači, no s druge strane, zbog unutarnjih vibracija, također je odašilje. To znači da je svaka zvijezda odašiljač ta dva oblika energije, s pozitivnim i negativnim predznakom.

Zvijezde apsorbiraju oba oblika, čak i onaj s negativnim predznakom, zbog posebnih relativističkih učinaka u koje sada neću ulaziti. Stoga, naše Sunce i upija ta polja, a zbog vibracija unutar Sunca također ih i odašilje. Tijekom pomrčine, u kojoj je Mjesec u savršenoj geometrijskoj liniji u odnosu na promatrača i na središte Sunca, Mjesec također gravitacijom veže polja suptilne materije. Ta mjesečeva polja suptilne materije poput gravitacijske leće fokusiraju suptilnu materiju koja dolazi sa Sunca i savijaju je da se prelomi do promatrača koji nekoliko sekunda ili minuta vidi pomrčinu Sunca, dok god pomrčina traje.

Ako napravite test za vrijeme pomrčine, otkrit ćete vrlo zanimljive učinke koji ukazuju da Sunce odašilje taj oblik materije, a Mjesec ga skuplja. To je slično pokusu s vagama. Ako na jednoj vagi imate detektor tog oblika materije i mjerite detektor za vrijeme vidljive pomrčine Sunca, dolazite u polje u kojem se ta tamna materija skuplja na vašim instrumentima, a tamna se energija, zbog negativnih sila, odbija prema van. Zbog toga dolazi do povećanja tamne materije, a to znači da ta tamna materija koja velikom brzinom dolazi, udara u detektor na vagi i čini ga težim. Proporcionalno Mjesečevom prekrivanju Sunca, vaš detektor postaje sve teži kako Mjesec prekriva Sunce, sve do maksimuma, a zatim se opet vraća na nulu. Takvim eksperimentima možete utvrditi da Sunce doista nešto odašilje.

Drugi eksperimenti, koji nisu izravno povezani s pomrčinom, pokazuju da Sunce odašilje i zrake tamne materije s negativnim predznakom. Znači, Sunce odašilje dva oblika materije. To nas dovodi do određenog zaključka. Budući da u svemiru postoji bezbroj zvijezda, pretpostavlja se da u svemiru, oko naše galaksije, postoji stotinu milijarda galaksija. Svaka galaksija ima stotine milijarda zvijezda i sve te zvijezde odašilju te oblike energije, materije, neelektromagnetske suptilne materije. To znači da sa svih strana dolaze tokovi pozadinskog zračenja tog oblika materije, uz normalno pozadinsko zračenje koje je poznato suvremenoj znanosti i javlja se u obliku kvantnog elektromagnetskog zračenja ili elektrona, protona i tako dalje.

 

Jesu li vaši eksperimenti pokazali da, osim Mjeseca i Sunca, i udaljene zvijezde utječu na nas u trenutku kad ih Mjesec prekrije? Odnosno, dolazi li do nekakvih promjena u vašim mjerenjima kad Mjesec prekrije određena suzviježđa? I znači li to da ta energije putuje brže od svjetlosti?

KLAUS: Čini se da putuje nadsvjetlosnom brzinom, ali to je druga priča. Vrlo je zanimljivo da kad je Mjesec prekrio Sunce nije došlo do samo jedne amplitude, već ih se pojavilo nekoliko. U početku ih nisam znao objasniti. Nakon nekoliko mjeseci mi je sinulo da je za vrijeme pomrčine Mjesec možda prekrio i neke zvijezde koje su udaljene desetke i stotine svjetlosnih godina, dakle, vrlo udaljene od Sunca. Na Institutu Max Planck u Njemačkoj pronašao sam jednog specijalista koji je na računalu izračunao vrijeme u kojem Mjesec prekriva udaljene zvijezde, precizno do u sekundu. Dao mi je niz udaljenih zvijezda, njih 400.000 koje je Mjesec prekrio za vrijeme pomrčine, a on otkrio na računalu. Tako sam mogao izračunati gdje su se zvijezde nalazile u odnosu na Sunce kad ih je Mjesec prekrio.

Prateći krivulju prekrivanja Sunca mogao sam napraviti krivulju prosječnog vremena u kojem je Mjesec prekrio pozadinsku zvijezdu. Prilagođujući visinu i širinu malih krivulja, dobio sam zajedničku krivulju koja je odgovarala amplitudama na vagi. To je pokazalo da ne odašilje samo Sunce nešto što dolazi do nas za vrijeme pomrčine, nego Mjesec također usmjerava na moju opremu i neelektromagnetsko zračenje zvijezda koje dolazi do nas za vrijeme pomrčine. Taj oblik materije može prenositi bioaktivne informacije.

Bioaktivne informacije dolaze s tim oblikom materije i za vrijeme pomrčine dolaze do našeg tijela. Ne samo za vrijeme pomrčine, nego stalno.

To znači da pozadinsko zračenje svemira dolazi u prvi plan planeta našeg Sunčevog sustava. Ponovno se javlja fokusiranje tog oblika materije u svakom trenutku na Zemlji. Dok mi ovdje razgovaramo, pozadinsko zračenje s Venere, Jupitera, Saturna, Sunca i Mjeseca fokusira se na vas, na mene, na sve ljude na Zemlji. To zračenje nosi bioaktivne, psihosomatski aktivne informacije. Vi, ja i svi ostali stalno smo pod utjecajem toga i na tome se temelji astrologija. To je vrlo dobro objašnjenje kojim se pokazuje da je astrologija stvarna, a ne prodavanje magle.

 

NEC-ENTROPIJA

 

Što mislite, u tih 96% nevidljive pozadine postojanja oko nas, postoje li živa bića neke vrste, neki paralelni svemiri, s obzirom da bi bilo za očekivati da u takvim količinama prostora i energije možda još netko životari?

KLAUS: Kao prvo, kod teoretskog opisa tog oblika suptilne materije morate uvesti pojam viših dimenzija. Prema mom istraživanju, više dimenzije nisu samo nagađanja i plod znanstveno-fantastičnih priča, nego doista postoje. Više dimenzije postoje. S druge strane, taj oblik suptilne materije preplavio je cijeli svemir. Taj oblik materije prisutan je na svim planetima u svemiru, ima određenu gravitacijsku interakciju i može se pokazati na anomalijama NASA-inih satelita i letjelica. Te anomalije odlično objašnjavaju polja koja se nalaze oko Zemlje i Sunca. Nadalje, polja s negativnim predznakom koja se nalaze oko planeta održavaju život. Uvode nešto što nije poznato u suvremenoj fizici, a zove se „NEC-entropija“.

Entropija je u suvremenoj znanosti poznata po drugom zakonu termodinamike: entropija poretka u sustavu može se povećati samo ako se odvija spontani proces. Kod materije s negativnim predznakom sada do izražaja dolazi četvrti zakon termodinamike i NEC-entropija. To znači da ako je ta materija uključena, ona potiče stvaranje visoko uređenih sustava iz kaosa, stabilizira poredak uređenog sustava okruženog neredom i pokreće evoluciju tog uređenog sustava na više razine evolucije. Prema tom shvaćanju, moramo prilagoditi Darwinovu teoriju koja proces nastanka života shvaća kao proces stohastičnih mutacija i odabira. To doista može utjecati na nastanak života, ali mora se uzeti u obzir i princip NEC-entropije. Taj oblik materije može povezati atome na inteligentan način da stvore proteine i DNK kako bi se mogli zajedno spojiti i surađivati jer je vrlo teško objasniti kako su, recimo, tisuće različitih tipova proteina i pet stotina tipova DNK počeli djelovati da bi stvorili stanicu koja će se reproducirati. To je vrlo složen sustav.

No, da bi takav složeni sustav mogao postojati treba vam princip NEC- entropije, a on dolazi iz suptilne materije. Budući da te suptilne materije s negativnim predznakom ima 73% u svemiru, možemo pretpostaviti da složene organske strukture postoje na brojnim planetima jer u cijelom svemiru djeluje princip NEC-entropije. Prema tome, nije ni čudo da se u vedskoj znanosti već tisućama godina govori da postoje brojni planeti u svemiru na kojima postoji život. Uz to, također postoji i velik broj planeta na kojima postoji inteligentan život. To je potreba koja proizlazi iz postojanja NEC-entropije u svemiru. To je samo potreba. Život nije samo proces stohastičnog slučajnog postojanja. Nismo sami u svemiru. Nismo sami i zaboravljeni u mrtvom svemiru. Mi smo samo jedan primjer života na Planetu i članovi smo obitelji brojnih drugih planeta na kojima ima života.

Telepatija se koristi tom suptilnom materijom. Pomoću nje se može komunicirati s tim drugim planetima. Komunikacija pomoću telepatije odvija se nadsvjetlosnom brzinom tako da niste ograničeni Einsteinovim teorijama relativnosti koje ograničavaju brzinu prijenosa informacija u usporedbi s brzinom svjetlosti. Ako je nešto udaljeno tisuću svjetlosnih godina i pošaljete signal do tamo, morat ćete čekati dvije tisuće godina da primite povratni signal. No, ako možete komunicirati nadsvjetlosnom brzinom, možete komunicirati trenutačno, kao što mi komuniciramo, bez vremenskog otklona. Tako biste mogli komunicirati kad biste pronašli točnu frekvenciju i rezonanciju mozga. To je problem. Treba vam prava frekvencija i rezonancija.

No, ako u tome uspijete, u višim stanjima svijesti ne samo da možete komunicirati s drugim ljudima, životinjama, biljkama ili čak mineralima, budući da svi imaju takva polja, već i sa živim bićima na drugim planetima. Bilo bi vrlo zanimljivo kad bi se to dogodilo. Siguran sam da ćemo za deset, dvadeset godina, ako suvremena znanost i sveučilišta prihvate takva istraživanja, sigurno pronaći ljude i obučiti ih da budu prijemčivi na telepatsku komunikaciju. Tada će nam se životi promijeniti.

 

Ako čovjek malo napregne maštu, čini se da ova povezanost svijesti, suptilne materije i načina na koji emitiramo, može čak dovesti i do antigravitacijskih učinaka. Može li se nešto slično zaključiti?

KLAUS: Da. Stvar je u tome što smo sa svih strana okruženi s dva polja suptilne materije. Jedan ima pozitivan, a drugi negativan predznak. Ako se u našem tijelu odvijaju određeni procesi, koji se odvijaju zahvaljujući posebnim tehnikama svijesti, možemo selektivno apsorbirati suptilnu materiju s negativnim predznakom. Kad bismo mogli akumulirati tu suptilnu materiju s negativnim predznakom, naša bi tijela postala sve lakša. Osobi koja ima takvu sposobnost nije nikakav problem hodati po vodi.

 

Je li to možda tajna poznatog „jogijskog letenja“, kad ljudi koji sjede prekriženih nogu mogu odskakivati po nekoliko metara?

KLAUS: Upravo tako. To su drevne tehnike iz jogijske i vedske tradicije. Danas koristimo te tehnike. Podučava ih Maharishi u programima transcendentalne meditacije. To su prvi koraci ka levitaciji. Drugim riječima, čak i danas, u suvremenom svijetu, ovdje u Zagrebu možete naučiti tehnike koje učitelji transcendentalne meditacije podučavaju kako biste stekli sposobnost da apsorbirate suptilnu materiju s negativnim predznakom. Na taj ćete način moći učiniti prve skokove. To možete i pojačati, tijelo će vam postajati sve lakšim. Ovo se može koristiti kao subjektivna tehnika levitacije.

U kršćanskoj tradiciji, u zadnjih petsto do šesto godina, postoji mnogo izvještaja o redovnicima i redovnicama koji su živjeli čistim životom, nisu pili, nisu jeli teške sireve: neki od tih redovnika i redovnica doživjeli su levitaciju. O tome se mnogo govori kod svetih ljudi. Riječ „sveti“ u ovom smislu znači da ne koristite samo vidljivu materiju. To znači da ste svjesni polja suptilne materije koja vas okružuju i tu dolazi do međusobnog djelovanja. To je već „holističko“. Ako ste holistička osoba, možete birati hoćete li apsorbirati polja s pozitivnim ili negativnim predznakom.

Naravno, ako želite apsorbirati polja s negativnim predznakom od kojih postajete lakši, ta će polja, zahvaljujući NEC- entropiji, djelovati i na vaše tijelo. Povećat će vam se inteligencija, kreativnost, fleksibilnost, nećete više biti bolesni, imunološki sustav će vam ojačati. Nuspojave te jogijske tehnike poskakivanja, koju je Maharishi podučio tisuće ljudi na svijetu, individualni su pozitivni zdravstveni učinci i društveni pozitivni zdravstveni učinci zato što se individualna polja pojedinaca preklapaju s poljima kolektiva. U tim poljima kolektiva pohranjuju se informacije pojedinaca, prebacuju na druge ljude i izražavaju se u umovima drugih ljudi. To znači da ako živite okruženi visokom stopom kriminalne aktivnosti, svaka osoba u tom području povećat će rezonanciju tog polja koje dolazi izvana i utječe na vas na psihosomatskoj razini. Da bi uklonio te negativne učinke, Maharishi je predstavio tehnike u kojima okuplja velike skupine ljudi i pomoću posebnih tehnika meditacije aktivira apsorpciju materije s negativnim predznakom i pozitivnim učincima.

U brojnim sociološkim istraživanjima otkriveno je da kriminalne sklonosti društva značajno opadaju ako se okupi petsto do tisuću ljudi u meditaciji. To znači da se smanjuje broj ubojstava, nesreća i brojnih drugih negativnih pojava. To je učinak NEC-entropije na društvo.

 

ZAŠTO HOMEOPATIJA FUNKCIONIRA

Vaša otkrića zapravo sugeriraju objašnjenje za djelovanje astrologije, za djelovanje homeopatije, za djelovanje „mind-matter interaction“, dakle, utjecaja uma na materiju. Na koji način, primjerice, homeopatija može biti objašnjena tamnom energijom-materijom ili qijem?

KLAUS: Ranije sam rekao da svaka elementarna čestica nije samo četverodimenzionalna strukturna točka, već se iza te strukture krije struktura polja koja je prošireni val i koja pulsira na višim dimenzijama. Kao što znate, na toj strukturi polja, koja se krije iza vidljive strukture elektrona ove čaše, papira i ostaloga, nalaze se pozadinske strukture u koje se mogu pohraniti biološki aktivne informacije. To je temelj homeopatije. Homeopatija se ne temelji na vidljivoj razini i zbog toga ju je nemoguće objasniti. Ako otopite nešto u vodi u homeopatskom pokusu i otopite to u deset koraka, i ako to ponovite dvadesetak puta, nećete pronaći molekule koje su postojale na početku zato što te molekule više ne postoje. No ta se informacija može pohraniti u pozadinskoj strukturi vode i prenijeti s jednog koraka na drugi i psihosomatski se iskazati kao homeopatsko sredstvo.

 

KAKO BIOENERGIJOM PRONAĆI IZGUBLJENE STVARI

I za kraj jedno pitanje koje nema veze s kozmologijom, planetologijom ili društvom. Kako pomoću svjesnosti o postojanju PSI-tracka ili PSI-linije pronaći izgubljene ključeve?

KLAUS: To je zanimljivo. Rekli smo da na predmet na koji usmjerimo našu pozornost odašiljemo zraku kvantova koja se reflektira natrag do nas. Ta reflektirana zraka odbija se od predmeta natrag do nas i čini statični val suptilne materije između predmeta i promatrača koji promatra taj predmet. Taj se statični val zove PSI-linija. Prije deset godina u Norveškoj otkrili su ga ljudi koji su uspjeli detektirati tu PSI-liniju. Koristila se da se vidi može li se pronaći ukradeni bicikl. Vlasnik bicikla usredotočio je svoju pozornost na boju i strukturu tog bicikla i zatim se stvorila PSI-linija od te osobe do bicikla koji se nalazio blizu crkve udaljene stotinjak metara i bio prislonjen na zid. Nitko nije znao da je tamo. Jedna je osoba hodala u krug oko čovjeka koji je stvarao PSI-liniju i otkrila u kojem smjeru ide ta PSI-linija. Zatim je vlasnik otišao pedesetak metara dalje i opet usredotočio svoju pozornost na izgubljeni bicikl. Druga je osoba išla oko njega i otkrila drugu liniju prema biciklu.

Na koji način je otkrila tu liniju?

KLAUS: Pomoću rašlji. Vješti rašljar može pronaći PSI-liniju. Njegov instrument daje signal kad pronađe PSI-liniju. Tako možete pronaći dvije ili tri linije i na mjestu gdje se križaju pronaći ćete bicikl. To su učinili nekoliko puta i upalilo je.