Biolog Bruce Lipton, autor svjetskog bestselera BIOLOGIJA VJEROVANJA u svojoj novoj knjizi SPONTANA EVOLUCIJA istražuje uzbudljivu oblast koja pokazuje da nas temeljni elementi iznimno uspješne zajednice izgrađene od 50 trilijuna stanica, a koja predstavlja tijelo jednog čovjeka, mogu povesti do uspješne ekonomije globalne zajednice ljudi, te do pravednog političkog sustava
Piše: Bruce Lipton
Jedna od glavnih funkcija politike je razvijanje strategija koje će spriječiti sukobe. Sukob je prirodni dio ljudskog života i društvenih interakcija i ne bi se smio brkati s nasiljem, najdisfunkcionalnijim načinom rješavanja sukoba. Sukob proistječe iz nesrazmjera između dva ili više mišljenja, načela ili interesa. Budući da sukob obično uključuje oprečne ciljeve, do rješenja može doći kada se nešto – ciljevi ili očekivanja u vezi tih ciljeva – promijeni.
U klasičnoj knjizi o pregovaranju Kako stići do „da” (Getting to Yes), autori Roger Fisher i Willliam Ury iznose pretpostavku da do napretka kod sukoba dolazi kada se položaji raščlane i preobraze u izraze legitimnih interesa. Jednom kada nesuglasne strane razjasne svoje interese, one mogu preoblikovati sukob kao zajednički problem i, na taj način, jedna drugu mogu vidjeti kao kolege koji zajednički rade na rješavanju tog problema.
Da bi se takav proces dogodio, nastavio i da bi bio uspješan neophodno je da sudionici pažljivo i puni poštovanja slušaju jedni druge. Kada jedna od strana u sporu iznese neku emocijama nabijenu tvrdnju ili izrekne kakvu primjedbu, to je prilika da druga strana zapita: „Što vas najviše brine?” Odgovor može biti racionalan ili iracionalan, no u oba slučaja se mora čuti i prepoznati kao uvid koji bi mogao dovesti do ključnog napretka u pregovorima.
Rezultat tog procesa, bilo razrješenje sukoba (spora) ili razvijanje strategije za sprječavanje sukoba, često bude novonastajuće rješenje koje se nije moglo predvidjeti na početku procesa. Kada se rješenje traži na višoj razini svijesti od one koja je problem stvorila olakšava se pristup toj većoj inteligenciji.
Johan Galtung, norveški pionir na polju rješavanja sukoba i postizanja mira, izgradio je karijeru na iznalaženju onoga što je nazvao petim putem ili peticama. Galtung je uvidio da svaki sukob ima pet mogućih rješenja.
- Ja pobjeđujem. Ti gubiš.
- Ti pobjeđuješ. Ja gubim.
- Negativna Transcendencija u kojoj se problem rješava tako što se potpuno izbjegava.
- Kompromis u kojoj svaka od strana dobiva, pristajući da ponešto izgubi.
- Transcendencija, koja iznalazi rješenje iznad i onkraj problema.
Konvencionalna politika nastoji rješavati probleme kroz kompromise kojima su, u najboljem slučaju, svi podjednako nezadovoljni. Za razliku od toga, transcendentno rješenje petice stvara pozitivno ozračje kod obje strane. Prvi korak u postizanju petice je namjera između dvije protivničke polarnosti ne da se susretnu negdje na sredini, već da udruže snage i krenu zajednički naprijed prema optimalnom rješenju.
Svrhovitost Galtungova pristupa „petice” oslikava primjer pregovora u kojima je sudjelovao kao posrednik u vezi graničnog spora između Perua i Ekvadora, starog 55 godina. Što se naziralo kao rješenje zaoštrenog graničnog spora? Ukidanje granica! Nekadašnje sporno područje danas je uspješna dvonacionalna zona koju vode obje države, na obostranu korist, koja čak uključuje zajedničko upravljanje parkom prirode.18
Ovo je holistička politika u svom najboljem izdanju zato što uključuje praksu evolucije i traženje novih rješenja tipa „i-i”, koja se izdižu iznad dualističkog sukoba tipa „ili-ili”.
Atlee podržava snagu udruženog i suradničkog iskustva. On ustvrđuje da smo, kao društvo, „dosegnuli granice atomističkog pristupa pitanju pripadnosti – pri kojem se pojedinačna gledišta jednostavno nadovezuju kada se oko nečega složimo. Ili se međusobno isključuju kada se ne složimo.”
PRIJAVLJUJEMO NESTANAK NAS-NARODA
Sadašnji politički sustav suprotstavljenih strana stvoren je da bi se manipuliralo javnim mnijenjem, a ne da bi se njegovala kolektivna inteligencija. Posljedica je da javnost uglavnom mora izabrati između dvije nimalo prihvatljive alternative. Ako je svijetu ikada trebao „petački” svjetonazor, to je upravo sada.
Pa što nas u tome sprječava? S obzirom na prirođenu inteligenciju kolektiva, zašto se naša skupna politička prosudba, posebice u novije vrijeme, čini tako manjkava i tako lako podložna manipulaciji?
Jedan od odgovora su korporacijski mediji koji su desna ruka sadašnje njutnovsko-darvinističke političke strukture, a nisu vodeći glas demokracije.
U sadašnjoj atmosferi privatiziranih laži zamaskiranih u ruho istine i namjernog iskrivljavanja činjenica kako bi se iskoristila i zavela javnost, lako je zaboraviti da su osnivači Amerike osmislili slobodu govora i slobodu tiska ne zato da bismo na televiziji mogli izricati „sedam riječi” Georgea Carlina (George Carlin, američki stand-up komičar i kritičar društva, poznat po svom crnom humoru i osebujnom pogledu na engleski jezik, psihologiju, religiju, tabu teme itd. Čuven je njegov performans „Sedam prostih riječi” u kojem rasteže pojam prihvatljivog izražavanja u javnim medijima; op. pr.) ili dobivati pornografske sadržaje u svojoj elektronskoj pošti. Pravi razlog tih sloboda leži u tome da suvereni građani dobiju sve informacije i budu upoznati s kutevima gledanja i stajalištima koja su potrebna da bismo učinkovito mogli odgovoriti na trenutne probleme, ali i kako bismo lakše došli do vlastitih kolektivnih petica.
Drugi odgovor je vjerovanje nekih ljudi u cinični realizam, koji zagovara da istina ne postoji. Sljedbenici ove filozofije naglašavaju da je „Život [] bitka svih protiv sviju”, vjerovanje koje izravno proistječe iz Darwinova „opstanka najjačih” te je primjer Galtungove Negativne Transcendencije koja, u potpunosti i pesimistično, izbjegava problem istine ili ne-istine.
U međuvremenu, čak i ovisnike o vijestima iz standardnih medija nagriza osjećaj da su obasuti lažima. Shodno tome, ozračje cinizma – nikome ne možeš vjerovati – stvara još jednu razinu samoobeshrabrenosti. Zašto da se trudimo zdravo rasuđivati ili časno postupati kad se ionako čini da ništa nije istinito? Filozof Aldous Huxley iznio je važnu spoznaju o negativnoj posljedici ove ideologije kada je napisao: „Cinični realizam – to je najbolji izgovor inteligentnog čovjeka da, u nepodnošljivoj situaciji, ne čini ništa.”
Vidimo, dakle, da sadašnju političku disfunkciju održavaju naši vlastiti obeshrabrujući razvojni programi te političari, korporacije i medijski moguli kojima takvo programiranje ide na ruku.
Iako se Nama-Narodu može prigovoriti da smo mrtva puhala, istina je da je prosječna odrasla osoba daleko zauzetija danas nego njezin pandan prije pola stoljeća.
Kako li je ironično to da su još pedesetih godina prošlog stoljeća ljudi zamišljali da ćemo već danas živjeti kao u bajci, s trodnevnim radnim tjednom. U današnjim Sjedinjenim Državama prosječna obitelj treba dva uzdržavatelja s punim radnim vremenom... da bi jedva preživjela. Građanski život? Tko ima vremena za nj? Slijedom navedenog, u prelasku iz gradske vijećnice do globalnog sela glasni središnji glas Nas-Naroda zatomljen je glasom masovnih medija – onih drugih nas tj. vrlo, vrlo probranih ljudi.
PROBLEM JE SUSTAV
Da bi revolucionarna vizija osnivača Amerike kročila jedan evolucijski korak naprijed sada se moramo razbuditi i prepoznati iskru naše nove svjesnosti, potrebu za inteligentnim vodećim glasom i prirođenu razboritost pučanstva.
Jedan od ključeva tog poziva na buđenje dolazi od poslovnog savjetnika Jima Rougha, autora knjige Društveni probitak! Pronalaženje suštinske razboritosti i vrline u svim ljudima (Society's Breakthrough! Releasing Essential Wisdom and Virtue in All the People). Rough rabi tehniku koju naziva 'dinamičkim pospješivanjem rješenja' te njome zamjenjuje uzajamnu obuzetost kolektivnom inteligencijom. Da bi pokazao kako transcendirati sadašnju političku strukturu, zasnovanu na ratobornosti, zamolio je prisutne da izaberu neko sporno pitanje, uvjeravajući ih da će on pospješiti nalaženje rješenja u roku od 30 minuta. Publika je izabrala jako naelektriziranu temu pobačaja.
U početku, sudionici su izražavali uobičajena binarna stajališta s pozicija zalaganja za očuvanje života i zalaganja za slobodan izbor žene, što je zahtijevalo prijeporno razrješenje tipa „ili ovo ili ono”. Kada su iznesena i na ploči ispisana sva stajališta „ili-ili” vrste, kako bi ih svi mogli vidjeti, Rough je pitao ima li još kakvih prijedloga. Zavladala je tišina, dok je skupina promišljala o nepoznatom terenu izvan utabanih staza.
Stoga ih je Rough potaknuo da pažnju usmjere onkraj simptoma tj. pobačaja i da potraže uzrok razilaženja. Nakon 30 minuta, usprkos izražavanju dijametralno suprotnih gledišta, skupina je došla do prijelomnog pitanja koje je ukazivalo na pravi problem: „Kako da ostvarimo društvo u kojem se djeca začinju i rađaju u obiteljima koje ih žele i vole?” Rough je ustvrdio: „Ovakva vrsta suglasja, zajedničko iznošenje onoga što misli svaki pojedinac, uvijek se može postići.”
Međutim, kako bismo odista razumjeli snagu Roughova procesa i načina na koji se njime može preobraziti politika u Americi a i drugdje, počnimo s univerzalnim zaključkom do kojeg je došlo u svakom od njegovih skupnih izmjenjivanja mišljenja: problem je u sustavu.
Ovime ne namjeravamo odbaciti osobnu odgovornost već želimo ukazati na to da se, u odsutnosti suvislog glasa Nas-Naroda, ustupa mjesto jednom bešćutnom, bezdušnom, samo-održavajućem sustavu.
Da bismo, pak, razumjeli kako je Amerika došla do ove točke, vratimo se radikalnim zamislima njenih osnivača. Mada su vjerovali da država mora služiti ljudima, nova država koju su stvorili propustila je, u praksi, dati moć narodu. Umjesto demokracije, zapravo su stvorili republiku.
Suptilna - ali duboka - razlika između ta dva pojma može se potražiti u njihovim etimološkim korijenima. Riječ demokracija dolazi od grčkog demos, što znači „narod”, i kratia, što znači vladavina. A riječ 'republika' dolazi od latinskog res, što znači „stvar” i publika, što znači javna. Razlika je u tome što u demokraciji vlada moć naroda dok u republici ljudi ovlašćuju nekog da njima vlada.
Participatorna demokracija oblik je upravljanja u kojem ljudi izravno upravljaju, a odluke, kao što su npr. objava ili okončanje rata ili pak povećanje ili smanjenje poreza, zahtijevaju da se čuje glas naroda. U tananoj opreci s time, republika je posredna demokracija u kojoj odluke donose izabrani predstavnici naroda. Na ovaj način, osnivači Amerike pomno su razradili ravnotežu moći koja ne samo da štiti mnoge – Nas-Narod – od nekolicine koji vladaju, nego štiti i tu nekolicinu od mnogih koji bi se mogli prometnuti u buntovnu svjetinu.
Sve je to lijepo i krasno, ali današnji je problem što sustav – kakav se razvio naginjući njutnovsko-darvinističkom razmišljanju – izabrane predstavnike ne drži odgovornima. Dakle, oni više nisu obvezni da vladaju i glasaju u korist naroda kojeg su izabrani da predstavljaju, i bez ikakvih zapreka mogu glasati kako bi zadovoljili interese posebnih interesnih skupina, velikih korporacija ili čak svoje vlastite.
Iz tog razloga Ustav, kakav je nadopunjavan i tumačen tijekom desetljeća, više ne definira državu ni kao demokraciju ni kao republiku. Umjesto da osigura vladavinu Nas-Naroda kroz naše predstavnike, on sada dopušta našim predstavnicima da vladaju nama i donose odluke pogubne po opće dobro.
Srećom, zahvaljujući trenutnoj globalnoj komunikaciji putem interneta, mnogo funkcionalnije ideje i pojedinci polako preuzimaju inicijativu i dobivaju sve veću podršku.
OBLIK NADOLAZEĆE POLITIKE?
Na početku ovog poglavlja postavili smo pitanje: „Kako ćemo se, dakle, razvijati u političkom smislu?” Da bismo na to odgovorili, usporedili smo njutnovsko-darvinističku politiku s dobrohotnom formulom politike, ustanovljene od strane osnivača Amerike. Također smo iznijeli usporedbu između namjere tih osnivača i stupnja do kojeg su njihove namjere devoluirale.
Slijedi još jedna usporedba koja će nam pomoći da odgovorimo na to pitanje i shvatimo oblik nadolazeće politike.
Jim Rough sugerira da su se, tijekom povijesti, civilizacije služile nekim oblikom upravljanja koji se može prikazati geometrijskim oblicima: trokutom, kutijom i krugom.
Trokut: Prvi oblik upravljanja ide od vrha nadolje: vladavina poglavica, kraljeva ili careva. Ovakav oblik vladavine Rough prikazuje kao trokut, koji predstavlja zavisnost.
Kao oblik vodstva, trokut je elementaran, ako ne i infantilan. Baš kao što djeca ovise o roditeljima od kojih dobivaju životne potrepštine ali i red i disciplinu, neobaviješteno stanovništvo ovisi o imenovanom vođi koji će isto to učiniti za njih.
To je oblik vladanja kojeg su nametali povijesni engleski kraljevi i kraljice svojim podanicima i kolonijama širom svijeta.
Kutija: Drugi oblik vladanja uključuje niz pravila i sporazuma koje je kreiralo pučanstvo, a ne proizvoljna vladavina hijerarhije „od vrha nadolje”. Rough prikazuje ovaj oblik vladavine kao kutiju tj. metaforičku posudu u koju su ubačena neprikosnovena pravila, kao što je američki Ustav. Ovaj oblik vladavine pouzdaje se u volju slobodnih ljudi i stoga predstavlja nezavisnost.
Upravo kao što se adolescenti oslobađaju roditeljskog autoriteta da bi istražili svoju vlastitu moć i snalažljivost, naši Očevi Domovine ponudili su svojim su-kolonijalistima potrebna sredstva da postanu nezavisni pojedinci, a ta je ponuda izrasla u Američku revoluciju.
Iako su osnivači Amerike pružili veliko poboljšanje u odnosu na monarhiju kralja Georgea, njihova je republika još uvijek bila „stvar”. Da, stvorili su je nezavisni, suvereni građani i ozakonjena je ustavom i vladavinom pravde, ali i dalje je to bio puki stroj koji nije imao nikakvog usađenog moralnog autoriteta. Poput svakog stroja, moglo ga se koristiti za ostvarenje ciljeva koje, ipak, određuju oni što sjede u vozačevu sjedalu. Tijekom zadnja dva stoljeća, Mi-Narod toliko smo se odmaknuli od vozačeva sjedala da smo sada postali taoci na stražnjem sjedalu, ako već nismo ugurani u sami prtljažnik.
'Stvar' koju su ljudi stvorili gonjena je sebičnim interesima onih koji sebe doživljavaju politički najsposobnijima u borbi za opstanak.
Tragičnija je činjenica da stroj pod nazivom država sada vlada sama sobom kako bi se održala u sedlu. Ova situacija pomalo jezovito podsjeća na onu u filmu 2001: Odiseja u svemiru Stanleya Kubricka, u kojem računalo tog svemirskog broda, HAL, preuzima kontrolu nad brodom i zaključava posadu kako bi se moglo nesmetano posvetiti ostvarenju vlastitih, stroju primjerenih, interesa. Naša vlastita kreacija u obliku kutije, samoudovoljavajuća i samoodržavajaća državna vlast koja ne podliježe nikakvoj odgovornosti, na sličan je način stavila pod ključ i obespravila američku javnost. Dojam je da su stvari sasvim izmakle kontroli, i to zato što su usađene moralne vrijednosti kojih se drži 95% stanovništva pregažene sociopatskim vrijednostima ciglih 5 posto stanovništva. Prije dvije stotine godina kada su osnivači Amerike osmišljavali ovakvu vladavinu, plašili su se vladavine rulje. Zbog odsutnosti središnjega glasa novu prijetnju čini vladavina zločinaca.
Krug: Na sreću, imamo i treći oblik vladavine – krug – koji ljudskoj vrsti može pomoći da postigne „humanifestiranu sudbinu”. Svaka točka na kružnici jednako je udaljena od središta i jednako je važna za održavanje oblika kruga. Drugim riječima, krug predstavlja međuzavisnost. No, da je ne bismo brkali sa su-zavisnošću, međuzavisnost označava zajednicu sposobnih, raznolikih i potpuno ravnopravnih pojedinaca koji uviđaju da su vlastiti interes i zajednički interes jedno te isto.
I premda obojica, i James Surowiecki i Jim Rough, nezavisnost smatraju nečim dobrim i vrijednim poštovanja, nezavisnost također moramo shvatiti kao nužno polazište na našem evolucijskom putu koji nas je vodio od političkog dječaštva trokuta preko političke maloljetnosti kutije, a sada nas vodi do kruga političke zrelosti.
Moć kruga kao pristupne točke polju više mudrosti prvu su prepoznali domorodački narodi Zemlje. Oren Lyons, „čuvar vjere” Klana purana Onondaga Irokeza, ovako opisuje plemenska vijeća tijekom kojih svatko sjedi u krugu: „Kada se sastanemo, mi pričamo sve dok se ne iskristalizira gola istina.”
Indijanski starješina, pripovjedač i pisac po imenu Manitonquat, što znači „Priča o lijeku”, koristi isti taj krug da bi preokrenuo život okorjelih kriminalaca. Manitonquat vodi jedan vrlo uspješan program u zatvorima u Novoj Engleskoj. Napisao je ovo: „Naš je narod davno primijetio da je krug temeljni oblik svega stvorenog. U krugu su svi jednaki: u njemu nema vrha ili dna, prvog ili posljednjeg, boljeg ili lošijeg.”
Manitonquat tvrdi da je zlatni ključ u ovom procesu poštovanje. Također je rekao: „Većinu tih zatvorenika nikada u njihovom životu nitko nije slušao s poštovanjem. U svojem su životnom iskustvu naišli na vrlo malo ljudi koji bi im iskazivali makar i trunku poštovanja.”
Kako bi osobi koja govori priskrbio poštovanje, u njene ruke Manitonquat stavlja „govoreći” štap, čime se ta osoba ohrabruje i oslobađa sputanosti, a ostale u krugu time se podsjeća da ju trebaju pozorno slušati. Zatvorenicima kaže: „U cijelom svemiru nikada nije bilo nikog poput vas, i nikada neće biti nikoga takvog. Dakle, jedino vi imate svoj posebni dar, jedino ga vi možete odaslati dalje ... mi ostali želimo primiti vaš dar i čuti vašu priču.”
Tek se 5 do 10 posto osuđenika koji prođu kroz Manitonquatov program vrati u zatvor, za razliku od stope recidiva u visini od 65 do 85 posto kod opće zatvorske populacije. Ovaj fantastično djelotvoran rehabilitacijski program zadivljujuće je jeftin. Kao dobrovoljac, Manitonquat pomaže 150-orici zatvorenika u sedam zatvora u nadležnosti države za samo 100 dolara mjesečno, plaćenih za putne troškove.
Mnogi kažnjenici koji prođu kroz program vraćaju se u svoje domicilne četvrti sa željom da, kao što to opisuje Manitonquat, „piramidu nadmoći zamijene krugom jednakosti i poštovanja.”
Kutija u krugu: Sljedeći evolucijski oblik vladavine mogao bi se prikazati kutijom unutar kruga. Prema tom vizionarskom planu, vladalačke paradigme kakve nalazimo unutar kutije i dalje bi održavale izbore te donosile i provodile zakone. Međutim, kutija, koja sadrži našu ustavnu nezavisnost, postojala bi unutar međuzavisnog kruga Nas-Naroda.
U namjeri da kutiju vladavine okruže kolektivnim znanjem i su-inteligencijom, Tom Atlee, Jim Rough i ostali predlažu savjetodavna građanska vijeća ili građanska vijeća znanja. Te ili slično nazvane skupine nasumično odabranih osoba fokusiraju se na pitanja i postupke obilježene sukobom, a potom prikupljaju kolektivno znanje i čine ga dostupnim čitavoj zajednici ili državi.
Ova vijeća holistička su na dva načina: prvo, ona traže da se iznese najšira lepeza informacija i stajališta, pa čak i ideje koje naizgled iskaču izvan kutije. Drugo, ona traže rješenja koja se odnose na dobrobit cjeline, nasuprot dobrobiti posebnih interesnih skupina. Za razliku od statičnih položaja tipičnih za binarnu politiku gdje se jedna strana suprotstavlja drugoj, savjetodavna građanska vijeća nude dinamična, nova rješenja.
Jedan primjer nalazimo 1997. godine kada se 15 građana koji su predstavljali raznoliko bostonsko stanovništvo sastalo kako bi razmotrilo telekomunikacijske strategije toga grada. Među pripadnicima te skupine bili su upravitelj poduzeća koje proizvodi uređaje visoke tehnologije, jedan beskućnik i ljudi raznih drugih društvenih i financijskih slojeva.
Skupina je provela dva vikenda upoznajući se s tim pitanjima, a zatim je dva dana slušala iskaze stručnjaka.
Međusobno se posavjetovavši, došli su do dojmljive usuglašene izjave i iznijeli je javnosti. Iako nitko od tih pojedinaca nije bio stručnjak – ili, možda, baš zbog te činjenice – izjavu su uspjeli pretočiti u upotrebljivu strategiju. Dick Sclove, vodeći organizator, izvijestio je da su na kraju procesa ti prosječni građani znali više o telekomunikacijskim pitanjima od svojih izabranih predstavnika koji o tome glasaju.
Jim Rough kaže da vijeća znanja koja koriste načela dinamičnog pospješivanja rješenja mogu omogućiti „nepristran, iskren, energičan i kreativan proces razmišljanja gdje ljudi nastoje iznaći nove opcije koje djeluju kod svakoga. Umjesto da se trude doći do sporazuma o konkretnim pitanjima ili da unedogled razglabaju o raznim idejama, ljudi traže prijelomna rješenja koja svatko može podržati.”
Bez obzira na razinu vlasti ili zajednice u kojima se koriste, takva vijeća i njihova evolucijska načela nude društvu viziju onoga kakva bi iscijeljena politika mogla izgledati. Nadamo se da ćemo, uz takvu viziju, dočekati taj novi oblik vladavine, kutiju koja predstavlja poštivanje pravnih normi unutar cirkularnog i suvislog središnjeg glasa Nas-Naroda.
Potom se nameću nova pitanja: Kako da odavde stignemo onamo? Kako da međusobno približimo nepovjerljive i dugo vremena razdvojene strane? Kako da se izdignemo iznad navika razdvajanja, nepovjerenja, mržnje i odmazde? I koje je novo organizacijsko načelo države kao našeg zajedničkog tijela?
SIGURNOST ZAJAMČENA SRCEM
U ovom smo tekstu cjelokupnu politiku oslikali posluživši se primjerom naše stanične politike. Međutim, ima jedan dio tijela kojeg još nismo spomenuli: sada je vrijeme da u našoj raspravi dođemo do srca materije – ili, točnije, do materije srca.
Vidjeli smo kako država kao kolektivno tijelo koje je izgubilo veze sa svojim srcem i dušom može zaglibiti. Da bi nastao novi politički poredak u kojem se svaki pojedinac doživljava kao jednakovrijedna stanica u tijelu čovječanstava treba doći do promjene: od domovinske sigurnosti temeljene na strahu do sigurnosti zajamčene srcem – temeljene na ljubavi.
U svojoj domišljato naslovljenoj knjizi Buđenje globalnog srca: obred zrelosti čovječanstva – od ljubavi prema moći do moći ljubavi (Waking the Global Heart: Humanity's Rite of Passage from the Love of Power to the Power of Love), autorica i terapeutkinja Anodea Judith piše da se „obred zrelosti i stupanje u budućnost” treba dogoditi kroz buđenje globalnog srca. Prežive li budući naraštaji kako bi mogli ispričati priču o čovječanstvu „dogodit će se to samo zato što će pobjedu odnijeti najbolji dio čovječanstva koji će ujediniti snage, uz ljubav tako duboku da će ostvariti i ono naizgled nemoguće.”
Najbolji dio čovječanstva o kojem Judith govori nije neka pravednička elita nego potencijal kojeg svatko od nas drži u svojoj nutrini. Možda je ljubav – nevidljiva sila koja može navesti kanceroznu stanicu da uspori svoj rast – tajna miroljubiva sila čovječanstava koja će nam omogućiti da nadiđemo pojam opstanka i počnemo njegovati pojam zajedničkog blagostanja. U tom slučaju, ona je najneiskorištenija alatka u našoj političkoj kutiji s alatom i najspremnija za doradu. Kao što su ustanovili istraživači „Matematike Srca”, cjelovita srca međusobno se udružuju. Slijedom toga, isplati se zapovjediti našim srcima da, združeno, usmjere energiju ljubavi u jednu cjelovitu iscjeljujuću silu.
Domorodačke kulture i srednjovjekovna sela često su imali zajednička ognjišta u središtu sela. Isprva su vatrom grabežljivce držali na odstojanju. Tijekom vremena zajednička vatra postupno je počela predstavljati prisutnost duha koji pazi na zajednicu. U zapadnjačkoj kulturi, gdje je održavanje duhovne vatre prepušteno vjerskim autoritetima, ljudi su raskinuli svoje zajedničke duhovne spone. Kolektivnu povezanost pučanstvo doživljava jedino kada dođe do nekog nesvakidašnjeg događaja, kao što je bilo stupanje čovjeka na Mjesec, ili kada nastupi tragedija kao 11. rujna 2001. u New Yorku.
ŽIVOT JE PROGRESIVAN... I KONZERVATIVAN
Evo još jednog razloga zašto istinska sigurnost potječe iz područja srca. Kako suvremeni život postaje sve stresniji i teži, ljudi su skloniji pretjeranom poistovjećivanju sa svojim vjerovanjima. Kada su ta vjerovanja oprečna, pogrešna ili posve neutemeljena tada su još problematičnija jer postaju opasna po život.
Osvrnimo se malo na političku zajednicu kao i na razliku između progresivnog i konzervativnog svjetonazora. Oba su prirodni impulsi i sastavni dijelovi života. Međutim, kada se utabore u vidu čvrstih uvjerenja –i ujedno vrlo krutih – mogu se ustaliti kao suprotstavljeni polariteti koji sprječavaju razvoj i rast sustava.
Nakon kulturnog previranja koje je uslijedilo nakon rata u Vijetnamu, Amerikanci su se podijelili u dvije borbene struje: „plave” progresivne demokrate i „crvene” konzervativne republikance. Sputane disfunkcionalnim sukobom, ove dvije skupine troše velik dio svoje snage i energije na prepiranje o tome što je groznije: ubiti rođene ili nerođene ljude. U međuvremenu, ugrožen je opstanak obje skupine: i rođenih i nerođenih, zato što se nismo pozabavili planetarnim problemima koji ugrožavaju samu mrežu života.
Ako se uzdignemo iznad i izvan tih suprotstavljenih dvojnosti, vidjet ćemo da su i progresivna uvjerenja i konzervativna uvjerenja usklađena s prirodnim silama rasta i zaštite. U osnovi, život je progresivan jer stalno raste i razvija se. Život je također konzervativan (nesklon promjeni), kao što možemo vidjeti kod ljuske koja štiti svoje ranjivo sjeme. Sjeme u svojoj ljuski, poput jajeta u svojoj, predstavlja skladnu i suradničku integraciju progresivnih i konzervativnih funkcija. Obje su neophodne da bi život cvjetao.
Međutim, u našem društvu progresivni i konzervativni čimbenici duboko su poremećeni. Stara priča o prevlasti toliko prožima našu kulturu da strukture zaštite koje smo izgradili sada ugrožavaju napredovanje samog života. Društvena neravnoteža s kojom smo suočeni prikladno bi se mogla dijagnosticirati kao VIK, vojno-industrijski kompleks. VIK je samorazarajući autoimuni poremećaj koji ugrožava dobrobit civilizacije.
Kao što je istaknuto ranije, Priroda želi da se postupcima zaštite služimo što manje. Razlog je u tome što, mada zaštita omogućuje reakcije koje mogu spasiti život, ona također troši golema sredstva i narušava životvorne procese razvoja i rasta sustava.
I zato ćemo, kada naučimo prevladati nepomirljive suprotnosti i kada stvorimo stanje „novog, drukčijeg viđenja”, uvidjeti da podizanjem svijesti zajednice smanjujemo potrebu za zaštitom. Upravo je to motiviralo šest indijanskih plemena da uspostave Irokešku konfederaciju, a 13 američkih kolonija da uspostave Sjedinjene Države. Pogledajmo riječi koje su odabrali da bi opisali te subjekte: konfederacija znači „savez u svrhu ostvarenja zajedničkog cilja”, a sjedinjen znači „zasebna cjelina usklađenih dijelova”.
Premda život i evolucija nastoje napredovati ka većem zajedničkom cilju – skladu i zajedništvu – konzervativni poriv izrastao iz Američke revolucije želi osigurati da slobodu pojedinca ne pogaze potrebe kolektiva. Štoviše, u prošlom stoljeću konzervativci su se prilično zabrinuli zbog utopijskih snova sovjetskog i kineskog komunizma koji su, na koncu, devoluirali u distopijske totalitarne noćne more. Suočene s globalnom prijetnjom koju čine financijska i vojna moć, konzervativce s pravom brine zamisao o jednom još strašnijem novom svjetskom poretku, temeljenom na istoj kontroli tipa „odozgo-nadolje”, u rukama moćne elite.
Međutim, novi holistički svjetski poredak bio bi kružno ustrojen i sasvim drukčiji jer bi se izdizao od dna prema gore, što bi predstavljalo funkcionalnu matricu zajedničke koristi, povezanosti i zajedništva. Bilo bi to jedno naprednije gledište koje bi slobodu pojedinca praktički povećalo. Što se manje budemo trebali štititi jedni od drugih, to ćemo imati više slobode i sredstava da kročimo ka sreći. A izvanredna popratna pojava je to da će više sreće na Planetu značiti smanjenu potrebu da se jedni od drugih štitimo.
Nastavljajući stopama domišljatih političkih filozofa i aktivista poput Toma Atleeja, Jima Rougha, Richarda Flyera i ostalih iscjelitelja cjelokupne politike, okupljat ćemo se oko nove moralne vodilje: svi smo djelići istoga svijeta. Iz takvog kuta gledanja progresivno i konzervativno će prestati biti dva suprotstavljena polariteta koja teže dominaciji te će, umjesto toga, postati vješti plesni partneri usklađenih pokreta. Zamislite da svi kolektivno postavimo, i odgovorimo na, ova pitanja: „Kako želimo napredovati?” i „Što bismo htjeli očuvati?”
Zahvaljujući mogućnostima interneta da spaja točkice globalnog sela, ovakvi se razgovori već vode. Politika je, doista, na prekretnici i kreće ka postizanju svog najvišeg cilja: promicanja i održavanja zdravog čovječanstva na bogatom planetu gdje napreduje svaka stanična duša. Sada nam je samo potrebna spremnost kritične mase čovječanstva da sudjeluje u mijenjanju naše zajedničke situacije.