Službeno, ovaj je program (Codex alimentarius) uveden radi brige o sanitarnoj sigurnosti prehrambenih proizvoda. No, budući da je u sukobu s alternativnom medicinom ili s dodacima prehrani, otkrivaju se sasvim druge ambicije...
Piše: Alexandre Rougé
Izvor: Francuski Nexus
Ožujak-Travanj, broj 67
Informacija koja slijedi ozlojedila je profesionalce i zagovornike prirodne medicine: međunarodni program, tzv. Prehrambeni kodeks, predvidio je zabranu uporabe dodataka prehrani do kraja 2009. godine! Taj rok je prošao, ali ništa se nije dogodilo. Jesu li to bile samo neutemeljene glasine ili kašnjenje kakvo je uobičajeno u procesu pokretanja goleme administracije? Kako bilo da bilo, sadržaj Kodeksa i najavljenih direktiva svakako moraju izazvati zabrinutost.
Prehrambeni kodeks je zbirka međunarodnih normi, smjernica i preporuka o prehrani. Tekstove je prikupila i razradila Komisija za Prehrambeni kodeks, tijelo formirano 1962. godine u okviru dviju institucija UN-a: Organizacije za prehranu i poljoprivredu (engl. FAO), i Svjetske zdravstvene organizacije (SZO ili, engl., WHO). Zbog same te činjenice, Komisija nije posve samostalna. Prema mišljenju francuskog Senata1, stvaranje Prehrambenog kodeksa „bilo je posljedica, s jedne strane, napretka bioloških i kemijskih znanja i spoznaja koje se odnose na prehrambene proizvode, pa su omogućile da se njihova svojstva dublje analiziraju i puno bolje upoznaju i, s druge strane, uporabe novih tehnika i metoda proizvodnje zasnovanih na tim novim spoznajama”.
Puno lijepih obećanja
Kodeks svoj nastanak djelomično duguje napretku kemijske industrije, i svojim vezama s njom, a njihova je međusobna povezanost, bez obzira radi li se o farmaceutskoj ili fitosanitarnoj grani, iz dana u dan sve očitija2.
U početku je cilj Prehrambenog kodeksa bio ujednačiti prehrambene norme kako bi se uklonile sve prepreke trgovanju. Prva mješovita konferencija Organizacije za prehranu i poljoprivredu (FAO) i Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) o dodacima prehrani održana je 1955. godine. Upravo na području regulacije dodataka prehrani, odluke Kodeksa pokazale su se najspornijima. Od tada do danas u okviru Kodeksa sastavljeno je više od tristo normi koje se odnose na prehrambene proizvode i dodatke prehrani.
Prema FAO-u3, Kodeks je ustanovljen kako bi se „konkretizirali zajednički napori dviju organizacija osnivateljica (FAO i WHO)” na području kontrole kvalitete prehrambenih proizvoda. Po statutu, Kodeks ima zadaću „upućivati prijedloge glavnim direktorima Organizacije za prehranu i poljoprivredu (FAO) i Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), koji će ih konzultirati u svim pitanjima vezanim za primjenu mješovitog programa FAO-a i WHO-a o prehrambenim normama”. Što se tiče samog programa, on ima za cilj „štititi zdravlje potrošača” i „osigurati dobru praksu u trgovanju hranom”. Lijepih li obećanja!
Kontrola prehrane
Paul Anthony Taylor je direktor za međunarodne odnose zdravstvene zaklade doktora Matthiasa Ratha4. Jedan je od mnogih promatrača koji su zabrinuti zbog aktivnosti u okviru Kodeksa. On kaže da je „jasno da se u Kodeksu daje prednost gospodarskim interesima, i da se interese industrije – posebno farmaceutske, kemijske i genetičke – stavlja ispred ljudskog zdravlja.” Tvrdi da taj program danas predstavlja glavni front političko-ekonomskog rata za kontrolu nad izvorima prehrane kroz cijeli proizvodni proces – od proizvođača do potrošača: „od polja do stola”. Svrha: kontrolirati i odlučivati o onome što bismo trebali (ili ne bismo trebali) jesti, i to stvarno i pravno.
Prehrambeni kodeks sastavljen je od skupa takvih normi. Kako bi ih sve obradio, sustav obuhvaća dvadeset i sedam odbora koji se redovito sastaju u različitim zemljama. Devet odbora bavi se općim pitanjima, a trinaest drugih posvećeno je prehrambenim proizvodima. Odbori se sastoje od dužnosnika koje imenuju razne zemlje članice UN-a i stručnjaka iz različitih područja. Komisija Prehrambenog kodeksa sastaje se svake dvije godine, ponekad u Rimu, koji je sjedište Organizacije za prehranu i poljoprivredu (FAO), a ponekad u Ženevi, koja je sjedište Svjetske zdravstvene organizacije (WHO). Financiranje potječe od ovih dviju organizacija. Prema P. Tayloru, „Kodeks 86% svojeg proračuna namiruje od Organizacije za prehranu i poljoprivredu (FAO), u iznosu od 7,2 milijuna dolara, te samo 14% (1,2 milijuna dolara) od Svjetske zdravstvene organizacije (WHO).”
Odbori Prehrambenog kodeksa razmatraju mnogobrojne aspekte proizvodnje i trgovine prehrambenim proizvodima: voće i povrće, riblje proizvode, mlijeko i mliječne proizvode, šećere, žitarice, meso, dijetetske proizvode, biljne bjelančevine, masti i ulja, ostatke pesticida, dodatke prehrani, ambalažu i označavanje naljepnicama, prehrambenu higijenu ... Te norme i direktive zatim usvajaju generalni direktori FAO i WHO.
Primjer vinarstva
Rijetko je viđeno da se zdravlje potrošača podudara s ekonomskim interesima prehrambene industrije... Naprotiv, oduvijek su interesi prehrambene industrije težili sniženju troškova proizvodnje, što za sobom nužno povlači smanjenje kvalitete na svim razinama, od sirovine (uzgoja i kultivacije), preko prerade, do pakiranja.
U tom je smislu primjer vinarstva tipičan: korporacije koje su uspješne na međunarodnom planu rade upravo obratno od onoga što bi za proizvodnju kvalitetnog vina trebalo: vinogradi se sade bilo gdje, bez obzira na vrstu tla, u njima se upotrebljava previše fitosanitarnih i kemijskih proizvoda (u svrhu povećanja prinosa); fermentacija i sam proces spravljanja vina u podrumarstvu također su kemijski potpomognuti; a vina kao konačni proizvod puna su sulfata i raznih aditiva kako bi se rokovi za skladištenje i transport do konačnog potrošača maksimalno produžili; pri dolasku u trgovine vina ne samo da su bez arome, već su i opasna po zdravlje, toliki je postotak štetnih i otrovnih tvari koje sadrže. Osim toga, Kodeks, kojim se dozvoljava korištenje takvih tvari u vinima ne nalaže da se njihova prisutnost spomene na etiketama boca! Teško da može biti većeg licemjerja!
Nasuprot tome, najbolji vinogradari svijeta općenito su sačuvali tradicionalnu dimenziju izvrsnosti i zanatski pristup, te vino proizvode u simbiozi s okolišem (primjenom prirodne borbe protiv štetnika i biodinamičke poljoprivrede). A zauzvrat, ti isti moraju platiti za dobivanje certifikacijske naljepnice koja potvrđuje da njihovo vino ne sadrži ništa osim prirodno fermentiranog grožđanog soka...
Ograničenja za vitamine
Jedno od područja uporabe normi Prehrambenog kodeksa odnosi se i na označavanje proizvoda naljepnicama. Normalna bi želja bila zaštititi zdravlje potrošača, što svakako uključuje obvezu proizvođača da na ambalaži navedu sve sastojke koji se nalaze u proizvodu. Reći ljudima što jedu zaista bi trebao biti minimum i uvjet bez kojeg se ne može! Ali, ne: otrovni ostaci, genetički modificirani organizmi, hormoni rasta, antibiotici, desetine opasnih aditiva kojih je industrijska hrana prepuna... o tome se ne govori, i oni na ambalaži nisu navedeni!
Naprotiv, prema Prehrambenom kodeksu, smatra se korisnijim po zdravlje potrošača spriječiti proizvođače da na proizvodu navedu eventualne sanitarne prednosti svoga proizvoda. P. A.Taylor tvrdi da „već postoji nekoliko tekstova Kodeksa koji izričito nameću ograničenja za navođenje pozitivnih učinaka po zdravlje koje se na ambalaži prehrambenih proizvoda, odnosno dodataka hrani može, odnosno smije navoditi.”
Primjerice, na sastanku FAO-a u Rimu u srpnju 2005., komisija Prehrambenog kodeksa usvojila je niz direktiva o vitaminima i mineralnim solima kao dodacima prehrani. Tim se direktivama definiraju maksimalne razine vitamina i mineralnih soli koje se mogu nalaziti u proizvodu, a te su razine smiješne! Prema istim se direktivama zabranjuje svako spominjanje (na ambalaži) da vitamini i mineralne soli mogu spriječiti, ublažiti ili zaliječiti određenu bolest! Ovakva zabrana nesumnjivo pojedinim proizvodima s visokom stopom vitamina i mineralnih soli uskraćuje jake argumente za prodaju. Štoviše, time se neizravno škodi i kupcu tj. potrošaču koji je tako izložen obmani – budući da je informacija namjerno izostavljena, proizvod mu je lažno predstavljen. Interes kupca izvrgava se ruglu u dva navrata: prvi puta zbog nedostatka informacije, a zatim zbog komercijalnog 'hendikepa' kojem su izvrgnuti proizvodi korisni po zdravlje. Na ona spomenuta obećanja možemo zaboraviti!
Svemoćni Prehrambeni kodeks
Ali te 2005. godine u Rimu, odlukama Prehrambenog kodeksa u vezi vitamina i mineralnih soli usprotivile su se i Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) i Organizacija UN-a za hranu i poljoprivredu (FAO). Te dvije institucije sastavile su izvještaj pod naslovom „Režim, prehrana i kronična bolest koja uzrokuje slabljenje organizma”, u kojem iznose stav da su dodaci prehrani bitan faktor u sprečavanju i liječenju kroničnih bolesti. U tom se tekstu inzistira na vezi između prehrane i zdravlja, i zaključuje da se „kronične bolesti mogu velikim dijelom izbjeći. Premda bi za razjašnjavanje nekih mehanizama mogla biti potrebna daljnja istraživanja, veze s režimom prehrane dovoljno su znanstveno dokazane da se na tom području opravdava poduzimanje neodložnih mjera.”
No, te je dokaze dr. Rolf Grossklaus, predsjedavajući Odbora za prehranu i dijetetske proizvode Prehrambenog kodeksa, pomeo jednim potezom ruke. On radije zagovara norme kojima se ispitivanje ili objavljivanje sanitarnih prednosti prehrambenih dodataka zabranjuje, zanemarujući pritom preporuke dviju organizacija o kojima Kodeks ovisi... Financijski interesi vezani uz norme Kodeksa toliko su jaki da si Kodeks mirno može dozvoliti ignorantski stav i preziranje preporuka dviju osnovnih svjetskih organizacija za prehranu i zdravlje, bez ikakvih posljedica. Reklo bi se da je čudovište pušteno iz boce!
Aditivi po volji
Slijedi još jedan primjer odstupanja od javno proklamiranih namjera, za razliku od stvarnih odluka Odbora o dodacima prehrani Prehrambenog kodeksa6: Odobrava se uporaba kemijskih proizvoda čija je sama prisutnost u industrijskim prehrambenim proizvodima dokaz njihove prosječnosti, čak bezvrijednosti s aspekta hranjivosti i okusa. Većina tih aditiva služe samo maskiranju manjkavog okusa i sumnjivog izgleda proizvoda (voća, povrća, gotove hrane, prerađevina...) koje nalazimo u širokoj distribuciji. Način njihove proizvodnje, prerade, transporta i skladištenja nanosi im nepopravljivu štetu u smislu propadanja kvalitete – a te štete aditivi nastoje prikriti pred očima potrošača (time što proizvodu dodaju boju, teksturu, ukus; rječju, bolji izgled). Što se tiče njihove neškodljivosti, to je druga priča: više takvih proizvoda potencijalno je kancerogeno, ali još se čeka da Kodeks sastavi direktivu kojom će zabraniti barem – aspartam.
Bijeli aspartam
Jedna od službi Organizacije UN-a za hranu i poljoprivredu (FAO), tzv. Mješoviti stručni odbor za dodatke prehrani (JECFA – Joint Expert Committee on Food Additives), zadužena je za odlučivanje jesu li određeni dodaci prehrani opasni ili nisu. Upravo taj odbor procjenjuje dopuštenu dnevnu količinu odnosno dozu koja se (na osnovi tjelesne težine) može konzumirati svakoga dana kroz cijeli život bez većeg utjecaja po zdravlje7.
Dakle, stručnjaci FAO-a su ili neznalice ili su korumpirani, jer ocjenjuju da aspartam nema nikakav utjecaj na ljudsko zdravlje, čak ni kada ga se sustavno uzima cijeli život. Uostalom, zna se da je, zahvaljujući svojevrsnoj igri 'skrivača', Reaganova administracija u SAD-u ipak dobila odobrenje za korištenje aspartama od Uprave za hranu i lijekove (FDA), a ova se tome ustrajno protivila punih šesnaest godina.
Europska direkcija za sigurnost prehrambenih proizvoda (EFSA – European Food Safety Authority) procjenjuje da maksimalna dnevna količina aspartama u hrani ne smije prijeći 40 mg/kg. Istodobno, prema Prehrambenom kodeksu dozvoljen je8 maksimalni dnevni unos od, pazite ovo:
- 1000 mg/kg (!?) u dijetetskim pripravcima (što obuhvaća i one „namijenjene u medicinske svrhe”), džemovima, želeima, marmeladama, žitnim pahuljicama za doručak, desertima (na bazi mlijeka, jaja, žitarica, škroba, na bazi voća i masti, svježem siru, kuhanom voću (u konzervama ili staklenkama), sladoledima na bazi mlijeka i vode, smrznutom povrću, prženom i kuhanom, konzerviranom ili u staklenkama, sušenim proizvodima, gustim i bistrim juhama;
- 1200 mg/kg (!?) u pireu od povrća, raznim voćnim namazima;
- 2000 mg/kg (!!?) u raznim začinskim preljevima (dresing) i umacima, ušećerenom voću, sušenom i smrznutom voću;
- 3000 mg/kg (!!!?) u namazima na bazi kakaa, u octu, slatkišima, nugatima i namazima na bazi badema;
- 4000 mg/kg (!!!!?) u kruhu i drugim pekarskim proizvodima;
- 5500 mg/kg (!!!!!?) u dodacima prehrani;
- 6000 mg/kg (!!!!!!?) u mlijeku u prahu i drugim praškastim nadomjescima za pripremu toplih napitaka;
- i 10.000 mg/kg (!!!!!?????) u žvakaćim gumama.
Pa ipak, ni toksičnost aspartama, kao ni njegovu moguću smrtnost uporabom na dugi rok, nije teško provjeriti; na tu temu napisano je nekoliko knjiga9. No, to ne sprečava Europsko vijeće za informiranje o prehrani (EUFIC – European Food Information Council) da zaključi kako taj zaslađivač nije štetan: „Osamdesetak zemalja u cijelom svijetu, kao i još nekoliko regulatornih agencija, primjerice Mješoviti stručni odbor FAO/WHO za dodatke prehrani UN-a (JECFA) ili američka Uprava za hranu i lijekove (FDA) proglasile su aspartam bezopasnim za potrošače, uključujući dijabetičare, trudnice i dojilje, te djecu.”
E, pa, s takvim referencama stvarno možemo biti mirni! I ovdje je briga za potrošača samo izgovor; bitno je prodati proizvod. Informirati ljude o tome što jedu, to baš i nije korisno, naprotiv: to bi moglo naštetiti gospodarstvu!
„Ne idite predaleko...”
Ako se tako promatra, stvari su jasne, ali samo na određenoj hijerarhijskoj razini. Za to će poslužiti sljedeća ilustracija. Tijekom 1990-ih, Alain Guillot, koji je bio predsjednik francuskog Nacionalnog udruženja za ekološku poljoprivredu (FNAB – Fédération nationale de l'agriculture biologique) vodio je oštre pregovore s francuskom administracijom radi dobivanja službenog priznanja za ekološku poljoprivredu10. Krajem 1995., i početkom 1996., snažno se, kod službi tadašnjeg ministra poljoprivrede Philippea Vasseura, zalagao za objavljivanje podrobnijih informacija o prehrambenim proizvodima na ambalaži. Nije morao konzultirati Kodeks nego jednog od dužnosnika, Gilberta Joliveta, koji je u to vrijeme bio predsjednik Nacionalnog odbora za etikete i certifikate. Tako jednog dana, u prolazu, Jolivet dobaci Guillotu: „Što se tiče aditiva i konzervansa, mislim da to neće proći, nisam siguran da će ovi gore to prihvatiti.” Premda Guillot inzistira, Jolivet ga upozorava: „Želite ljudima reći istinu o tome što jedu i piju? Što biste vi htjeli? Revoluciju?” Guillot mu na to odgovori: „Mislim da više nemamo o čemu razgovarati.”
Nakon toga Jolivet pokušava biti uvjerljiviji: čvrsto stavlja ruku na rame svog sugovornika, pogleda ga u oči i kaže: „Ne idite predaleko. Pazite što radite.”
Ova anegdota o kojoj nam priča Alain Guillot pridružuje se mnogim drugim slučajevima prijetnji osobama koje su na vidjelo pokušale iznijeti neke skandale koji su bili zataškani, jer su razotkrivali preunosne i prezaštićene stvari (kako na području prehrane, tako i drugdje).
Kontrola naših života
Zdravlje bi u konačnici trebalo biti u središtu interesa, i svakako bi ga trebao zastupati i Prehrambeni kodeks. Samo što ispada da se kvaliteta onog što jedemo ne kontrolira, pa su deseci raznih fitosanitarnih proizvoda i dodataka prehrani zapravo već odavno trebali biti zabranjeni. Prehrambena i agrokemijska industrija zalaže se da se mi hranimo upravo onako kako je ona odlučila, i nikako drugačije. Zbog toga se, je li, treba pobrinuti da proizvodi koji nisu došli iz velikih multinacionalnih tvornica agrobiznisa nestanu s našeg jelovnika. Ovdje u igru ulazi Prehrambeni kodeks, i tome služe norme koje on donosi: pod krinkom osiguranja kvalitete naše hrane, on zapravo osigurava da nekoliko multinacionalnih grupacija preuzme potpunu kontrolu nad onime što imamo mogućnost i pravo konzumirati. Radi se o „kontroli opskrbe svijeta hranom, o njenoj sljedivosti od proizvođača do potrošača (od polja do stola)”, kako to kaže P. A. Taylor. I nastavlja: „Kontrolirajući pristup zdravoj prehrani i prirodnim lijekovima, gospodarski interesi koji se skrivaju iza Prehrambenog kodeksa žele kontrolirati naše živote.” Prema Tayloru, „tom kontrolom, i takvim ograničavanjem našeg pristupa zdravoj hrani i zdravim dodacima prehrani, Kodeks zapravo štiti interese nekolicine multinacionalnih farmaceutskih kompanija. Za tu industriju, sve što razvija dobro zdravlje nauštrb bolesti predstavlja izravnu prijetnju prodaji kemijskih i sintetičkih lijekova.”
Bolest kao biznis
Paul A. Taylor i neki drugi ovo nazivaju „trgovanje bolešću”, jednom vrstom biznisa. „Optimalno zdravlje i dobra prehrana oduvijek su prijetnja farmaceutskoj industriji koja zapravo 'trguje' bolešću, jer joj smanjuju tržište sintetičkih prehrambenih proizvoda. Prehrana oslobođena ostataka pesticida, umjetnih aditiva i drugih onečišćivača po definiciji ovisi o smanjenju, ako ne i o potpunoj eliminaciji kemijskih proizvoda iz hrane. Takva evolucija nikako ne može biti u interesu farmaceutskih i kemijskih kompanija koje ih proizvode.”
Farmaceutska industrija, naglašava P. A. Taylor, „od industrije zdravlja ne dobiva ništa, a zanima ju samo povrat svojih ulaganja. Hineći da unapređuje zdravlje u svijetu, njena se strategija sastoji u razvijanju bolesti kako bi stvorila tržište za prodaju lijekova”. I, kako zaključuje Taylor, čini se da „multinacionalne farmaceutske i kemijske kompanije koje su proizvođači prehrambenih dodataka, ali i sintetičkih pesticida i drugih kemijskih fitosanitarnih proizvoda za poljoprivredu (koji moraju proći kroz proces odobravanja jer ne postoje u prirodi), žele kontrolirati naše zdravlje na način te u mjeri koja se ranije nije mogla ni zamisliti!” Kako kaže Henry Kissinger: „Kontrolirate li naftu, kontrolirat ćete nacije; kontrolirate li hranu, kontrolirat ćete cijeli svijet.” Tim gore po nas.
O autoru teksta:
Novinar Alexandre Rougé nezavisan je novinar, a radi i kao izdavač. Priprema knjigu pod naslovom Kraj modernog svijeta (izd. Res Publica)
Bilješke:
1. U informativnom izvještaju koje je u ime delegacije Senata Europske unije o Prehrambenom kodeksu dao senator Jean Bizet 29. lipnja 2000. (www.senat.fr/rap/r99-450/r99-4500.html#fnref1).
2. O nastanku i pretpostavljenim izvorima Prehrambenog kodeksa, može se pogledati članak Frédérica Morina na internetskoj stranici časopisa Morpheus: www.morpheus.fr/spip.php?article56&lang=fr
3. U priručniku o kontroli kvalitete prehrambenih proizvoda, poglavlje 11 („Korištenje međunarodnih normi i preporuka Prehrambenog kodeksa”).
4. Njemački liječnik, u liječničkim krugovima poznat kao veoma kontroverzan zbog svojih metoda koje se zasnivaju na vitaminima.
5. Iz intervjua koji je P. A. Taylor dao rumunjskom časopisu Formula AS u lipnju 2009.
6. „Dodatkom prehrani smatra se svaki preparat koji se obično ne koristi kao prehrambeni proizvod, niti kao karakterističan sastojak prehrambenog proizvoda, bez obzira na to ima li ili nema hranjivu vrijednost, a čije namjerno dodavanje prehrambenom proizvodu u nekom tehnološkom cilju (uključujući i organoleptičke) u bilo kojoj fazi proizvodnje, prerade, pripreme, obrade, pakiranja, ambalaže, transporta ili skladištenja toga proizvoda rezultira, ili bi, prema svemu, najvjerojatnije moglo (izravno ili neizravno) rezultirati time da isti postane sastojkom rečenog proizvoda ili njegovih derivata, ili da mu na neki drugi način promijeni karakteristike. Ovaj izraz ne odnosi se na zagađivače, niti na tvari koje se prehrambenom proizvodu dodaju radi čuvanja ili poboljšanja nutritivnih svojstava.” Preuzeto iz: www.codexalimentarius.net/gsfaonline/CXS_192f.pdf
7. Internetska stranica Saveznog udruženja potrošača (UFC: Union fédérale des consommateurs) – Što odabrati navodi: „Dozvoljena dnevna doza ili količina nije prag toksičnosti: drugačije rečeno, ukoliko se ona prijeđe, to ne znači da ćemo odmah osjetiti neki neželjeni učinak, no isto tako ako uvijek ostanemo u okviru dozvoljenog, ne može se posve isključiti mogućnost da se neželjeni učinak pojavi.” Drugačije rečeno, to ne znači ništa: svedeni smo na nejasne općenitosti.
8. Izvor: www.codexalimentarius.net/gsfaonline/additives/details.html?id=90
9. Posebno onaj o kojem govori Sylvie Simon u članku „Aspartam, šećer ili otrov?”, Trédaniel, 2008.
10. Alain Guillot je osoba koja se bori za ekološku poljoprivredu. Organizirao je prvu eko tržnicu u Francuskoj, u Brancionu, pokrajina Mâconnais u južnoj Burgundiji, 1972. godine. Njemu treba zahvaliti za tzv. etiketu AB (oznaka ekološke proizvodnje). Poslije toga se posvetio svojim vinogradima u okolici gradića Maynes, općina Cruzille, pokrajina Burgogne. Alain Guillot i njegov sin Julien proizvode izvrsna ekološki proizvedena vina (bez dodatka sumpora), kontroliranog porijekla: Bourgogne i Mâcon-Cruzille.
DODATAK
Nije nužno... ali samo u načelu
Norme Prehrambenog kodeksa mjerodavne su samo zato jer se Svjetska trgovinska organizacija (WTO), od svog nastanka 1995. godine, njima služi kao referencom za razrješavanje međunarodnih trgovačkih sporova iz područja prehrambene industrije. Zapravo, niti jedna zemlja nije dužna uključiti te norme u svoje nacionalno zakonodavstvo. Evo što je Organizacija UN-a za prehranu i poljoprivredu (FAO) rekla 2002. godine1: „Norme, smjernice i preporuke Komisije Prehrambenog kodeksa nisu restriktivne. Pravnu vrijednost imaju samo ako su integrirane u nacionalno zakonodavstvo pojedine zemlje. Međutim, sporazum o sanitarnim i fitosanitarnim mjerama (SPS) dao im je implicitnu pravnu vrijednost na međunarodnoj razini, na način da se smatraju osnovnim referencama prilikom razrješavanja sporova vezanih za međunarodnu trgovinu prehrambenih proizvoda”. Navedeni sporazum o sanitarnim i fitosanitarnim mjerama (SPS, Sanitary and Phytosanitary Agreement), stupio je na snagu u siječnju 1995.: on je sastavni dio triju glavnih sporazuma Svjetske trgovinske organizacije potpisanih 1994. nakon Urugvajskog kruga pregovora: osim SPS-a, tu su i Međunarodna konvencija o zaštiti bilja (CIPV) i sporazum o Međunarodnoj organizaciji za zdravlje životinja (OIE), koju još nazivaju i Svjetskom organizacijom za zdravlje životinja. Ovi sporazumi dio su većeg paketa globalizacijskih sporazuma, a potpisani su u Marakešu gdje je Urugvajski krug pregovora između osnivača Svjetske trgovinske organizacije završen.
Apsolutna referenca. Robert Tinlot je pravnik, specijalist za pravo u pitanjima vinogradarstva i vinarstva. Radio je za Upravu za suzbijanje prijevara, zatim u raznim ministarstvima 1970-ih i 1980-ih godina, te je bio predsjednik Međunarodne organizacije za vinarstvo. Također je bio na čelu francuske delegacije na jednoj od sjednica Kodeksa u Rimu, 1984. godine. Tinlot objašnjava: „Norme Kodeksa nisu obvezne, no ukoliko se tzv. globalizacijski sporazumi – kao što su Sporazum o sanitarnim i fitosanitarnim mjerama (SPS) i Sporazum o tehničkim preprekama trgovanju (OTC: Obstacles techniques au commerce) – odnose na norme nadležnih međunarodnih organizacija tj. na Komisiju Prehrambenog kodeksa, Međunarodnu konvenciju o zaštiti bilja (CIPV) i sporazum o Međunarodnoj organizaciji za zdravlje životinja (OIE), smatra se da u slučaju spora između dvije države ili skupine država, arbitražni stručnjak zadužen za razrješavanje spora utemeljeno može koristiti gore navedene norme kao apsolutnu referencu.”
Naime, SPS sadrži upute o sanitarnom i fitosanitarnom aspektu proizvodnje hrane. Prema Frédéricu Forgeu, na internetskoj stranici kanadskog parlamenta2, tim se sporazumom „definiraju osnovna pravila koja se moraju osigurati za opskrbu zdravom hranom, a da se pritom izbjegne da nacionalni propisi o zaštiti zdravlja i sigurnosti proizvoda posluže kao izgovor za zaštitu domaćih proizvođača.”
Pritisak na države. Na drugi način rečeno, Svjetska trgovinska organizacija (WTO) kroz taj sporazum poništava nezavisnost pojedinih država u domeni prehrane. Sporazum o sanitarnim i fitosanitarnim mjerama (SPS) zapravo „potiče države da koriste međunarodne norme ukoliko takve postoje, posebno one koje se preporučuju Prehrambenim kodeksom, Međunarodnom konvencijom o zaštiti bilja (CIPV) i sporazumom o Međunarodnoj organizaciji za zdravlje životinja (OIE).” I, kako bilježi i Frédéric Forge, „te norme nemaju pravnu valjanost, ali po Sporazumu o sanitarnim i fitosanitarnim mjerama (SPS), može ih se konzultirati ukoliko Svjetska trgovinska organizacija treba arbitrirati u sporovima trgovačke prirode do kojih je došlo zbog nesuglasica među znanstvenicima.” Paul Anthony Taylor tako je u lipnju 2009.3 mogao zaključiti: „Sve prehrambene norme koje su definirane Kodeksom su već obvezne, upravo stoga što služe kao pravna referenca Svjetskoj trgovinskoj organizaciji u međunarodnoj arbitraži.”
Rober Tinlot kaže: „Tijelo za rješavanje sporova (franc. ORD – Organe de règlement des différends, engl. DSB – Dispute Settlement Body) koje je neka vrsta suda, donosi odluke koje su za stranke obvezne, budući da zemljama koje iz spora izađu kao pobjednici dozvoljava primjenu mjera odmazde.”
Na taj način, zemlje gubitnice podliježu plaćanju globe ili drugim mjerama odmazde, kao u slučaju sa sirom 'roquefort' (...) To su mjere prisile zbog kojih odluke tijela za rješavanje sporova (ORD) ipak postaju obvezne.” Isto tako, po logici stvari, odluke tijela za rješavanje sporova implicitno primoravaju zemlje na prihvaćanje normi donesenih Prehrambenim kodeksom.
Kao kruna svega, Robert Tinlot kaže: „Na zemlje članice UN-a vrši se pritisak. Pozvane su sudjelovati u radu nadležnih međunarodnih ustanova na način da poslije nitko ne može reći da za neki potez ili odluku nije znao”. I konačno, „zemlje članice pozivaju se uvesti norme u svoje zakonodavstvo i primjenjivati ih. To je doslovno napisano u Sporazumu o sanitarnim i fitosanitarnim mjerama (SPS) i Sporazumu o tehničkim preprekama trgovanju (OTC).” Tako je Svjetska trgovinska organizacija od svog osnivanja predvidjela da će svojim zemljama članicama nametnuti Prehrambeni kodeks.
Bilješke:
1. Na osmoj sjednici Odbora za ribarstvo (Pododbor za trgovinu ribom Organizacije za hranu i poljoprivredu (FAO) u Bremenu, u veljači 2002. (http://www.fao.org/DOCREP/MEETING/004/Y6128F.HTM#P114_7056 )
2. Izvor: www2.parl.gc.ca/Content/LOP/ResearchPublications/prb0617_gloss-f.htm#accordsdelorganisation
3. Iz intervjua koji je P. A. Taylor dao rumunjskom časopisu Formula AS u lipnju 2009.