Arhiva:

Kako biti slobodan u ovome neslobodnom svijetu? Neki ljudi svojim osobnim primjerom pokazuju kako cijela stvar i nije tako komplicirana. Dovoljno je slušati svoj unutarnji glas i provoditi ono što nam on kaže

Pripremio: Igor Ognjenović

 

SLUČAJ MARKA BOYLEA

Kako biti dio ovog svijeta a ne biti od ovog svijeta? Moderno društvo nema nikakvih milosti spram onih koji ga čine. Neprestana krađa energije postala je navikom od koje se teško odustaje. Ljudi pristaju na ropski položaj jer su jednostavno tako naučili. Bez pogovora prihvaćaju nametnuta im pravila, ma kako ona bila apsurdna. Eto, većini ljudi izgleda gotovo pa nemogućim zamisliti život bez novca. Kako bi svojim primjerom dokazao suprotno Mark Boyle se prije nešto više od 12 mjeseci odlučio na avanturu preživljavanja tijekom jedne godine bez korištenja novca. Ovaj diplomirani ekonomist inspirirao se riječima Mahatme Gandija (koji je rekao kako svatko treba svojim primjerom mijenjati svijet) i sredinom 2009. godine nastanio se na jednoj organskoj farmi pored Bristola. 
Tijekom svog poduhvata Boyle je imao samo jednu kamp prikolicu, potpaljivač za drva i štednjak. Već nakon vrlo kratkog vremena on se potpuno uživio u svoju novu ulogu i pronašao mir u svom odvajanju od konzumerizma modernog društva. Čak štoviše, kada je potkraj 2009. svoju avanturu uspješno priveo kraju, nastavio je i dalje živjeti na isti nekonvencionalni način. Neposjedovanje novca unijelo je u Boyleovu svakodnevnicu toliko željenu jednostavnost i slobodu. Istovremeno njegov je primjer djelovao poticajno i na druge ljude diljem svijeta koji su se u velikom broju počeli pridruživati ovom projektu putem Boyleovih web stranica nazvanih Freeconomy. On na njima sada potiče stvaranje lokalnih zajednica bez korištenja novca koje bi cijeli svijet trebale uvesti u neku ljepšu budućnost. Uz to što svakodnevno radi u prirodi ovaj bivši ekonomist paralelno daje intervjue za novine i piše svoju prvu knjigu.

 

RADNI VIKENDI NA ORGANSKIM FARMAMA

Inače, organsko obrađivanje zemlje vrsta je poljoprivrede koja je zasnovana na korištenju zelenog gnojiva, biološkoj kontroli štetočina, izbjegavanju sintetičkih gnojiva i pesticida. Isto tako izbjegava se uporaba antibiotika pri liječenju stoke, aditiva i genetski modificiranih organizama. Ovakav način obrađivanja zemlje u svijetu bilježi veliki porast zanimanja, tako da prodaja organske hrane iz godine u godinu ostvaruje sve veće prihode. Organski pokret počeo je u tridesetim i četrdesetim godinama prošlog stoljeća kao reakcija na sve veće oslanjanje poljoprivrede na umjetna gnojiva. U početku je ovakav ekološki način uzgoja biljaka zastupao tek mali broj vatrenih pristaša, no s vremenom se priključivalo sve više zainteresiranih. Krajem dvadesetog stoljeća ova ekspanzija dodatno je potaknuta osvješćivanjem ekološke krize te poticajima koje su pojedine vlade davale poljoprivrednicima koji su se odrekli upotrebe štetnih kemikalija. U nerazvijenim zemljama postoji mnogo zemljoradnika koji obrađuju zemlju na tradicionalan način sličan organskom, no pri tome ne posjeduju potrebne certifikate.
Jedan od ključnih događaja u povijesti organskog obrađivanja bio je osnivanje organizacije WWOOF (engl. Working Weekends on Organic Farms – Radni vikendi na organskim farmama). Osnovana je u Engleskoj 1971. godine kada je Sue Coppard, tada tajnica u jednom poduzeću, gradskim ljudima željela omogućiti boravak u prirodi, a ujedno time potpomoći ideju organske poljoprivrede. U početku se radilo samo subotom i nedjeljom na jednoj farmi u Sussexu, a skupine su se sastojale od samo četiri čovjeka. S vremenom ljudi su počeli volontirati i preko tjedna, tako da je naziv organizacije promijenjen u „Willing Workers on Organic Farms“ (Dragovoljni radnici na organskim farmama). Do nove promjene imena došlo je ponovno 2000. godine kada je administraciju u nekim zemljama zasmetao termin „radnici“. Naime, oni su pogrešno zaključili kako je riječ o bespravnim radnicima koji migriraju iz jedne zemlje u drugu. Kako ne bi bilo više nikakvih zabuna WWOOF je tada konačno postao „World Wide Opportunities on Organic Farms“ (Mogućnosti na organskim farmama širom svijeta).
WWOOF nastoji svima koji to žele omogućiti izravno iskustvo organskog i ekološkog uzgajanja, te ih istovremeno upoznati sa seoskim životom u različitim državama. Oni koji se odluče sudjelovati za svoj rad na farmama ne primaju nikakvu financijsku nadoknadu. S druge strane, njihovi im domaćini pružaju smještaj, hranu i priliku za usvajanje različitih metoda organskog uzgoja. Boravak na nekoj farmi nije ničime ograničen, tako da može varirati od nekoliko dana do godina. Dnevno se radi 5 do 6 sati, poslije čega slijedi slobodno vrijeme i druženje s ostalim wwooferima iz različitih zemalja svijeta.

 

 

FARMA NATHALIE LETULLIER

 
Nama najbliža WWOOF farma nalazi se u Sloveniji, odmah pored granice, u blizini Brežica. Riječ je o privatnoj kući s nešto obradive zemlje koju s velikim entuzijazmom vodi Nathalie Letullier. Projekt je započeo prije tri godina kada je na mjestu stare, urušene zgrade izgrađena nova, i to od ekoloških materijala. Zapitali smo Nathalie kako je došlo do toga da počne živjeti u Sloveniji.
- Prije tri godine u posavskoj smo regiji kupili kuću koja je prije služila za zbrinjavanje stoke. Bila je u zapuštenom stanju, a zemlja oko nje bila je prekrivena različitim otpadom. Svi su nam savjetovali da srušimo postojeću kuću i sagradimo novu. No, to nije bio naš cilj. Mi volimo stare kuće i uvijek ih nastojimo sačuvati. Fokusirali smo se na energetsku djelotvornost i obnovljive resurse, no unatoč tome nije bilo lako. Neke materijale bili smo prisiljeni nabavljati iz Francuske jer su bili pet puta jeftiniji od slovenskih.

Kako izgleda Vaš svakodnevni život?
- Nastojimo poštovati okoliš tako što umjesto deterdženata koristimo samo prirodna sredstva za čišćenja, ne razbacujemo se s vodom i recikliramo je kad god možemo. Isto tako nastojimo stvarati što manje smeća, prije svega tako što nastojimo ne kupovati hranu u nerazgradivoj ambalaži. Ukoliko već moramo, tada ambalažu koristimo u druge svrhe ili ju vraćamo u kontejnere za reciklažu. Zemljište oko kuće zasadili smo s nekoliko voćaka, a imamo i povrtnjak u kojemu umjesto kemikalija koristimo kompost. To poštovanje života nastojimo prenijeti i svim wwooferima koji dolaze boraviti u našu kući.

Koje promjene nastojite inicirati unutar društva?
- Svima nastojimo pokazati kako je ljepše i zabavnije živjeti u savezu s Majkom prirodom te kako takav prirodni pristup životu nije teško provoditi. Treba jedino poštovati okoliš, ono što oko nas živi i raste. Vrijeme kada se takav način života nazivao „hipijevskim“ i „zelenim“ polako prolazi jer samo oni koji su slijepi i gluhi ne primjećuju posljedice klimatskih promjena. Ne brinuti za sve to znači biti egoist i neznalica! WWOOF pokret samo je jedna od svjetskih grupa širom svijeta koje nastoje širiti svjesnost i podučavati o brizi za okoliš i kvalitetu života, bez ikakvog dodatnog dosađivanja s politikom i religijom.

Kako Slovenci reagiraju na Vaš projekt?
- Većina njih (posebno u našem susjedstvu) nije nikako mogla shvatiti zašto se toliko gnjavimo s obnavljanjem stare kuće i zašto se nismo odlučili za priključivanje na gradski vodovod, nego smo sagradili naš vlastiti sustav prikupljanja kišnice. Isto tako im nije bilo jasno zašto nismo kosili travu kada je ona izrasla više od 2 cm s neopisivo bučnom benzinskom kosilicom već smo je ostavili da raste zajedno s cvijećem i divljim biljem. Neprestano su nas ispitivali zašto ne ubijamo „užasne“ guštere i zmije te zašto s veseljem pružamo utočište takozvanim 'opasnim' insektima kao što su stršljeni. Unatoč svemu tome, sretna sam što smo izazvali određenu pozornost kod mogućih budućih gostoprimaca i Slovenaca koji će se uključiti kao wwooferi u svojoj domovini i inozemstvu. Pratim rasprave na web forumima i uočavam stalne pozitivne pomake. Stanovništvu Slovenije potrebno je bolje poznavanje koje sve dobrobiti donosi organska poljoprivreda. Ja upravo dobrovoljno radim na tome, iako nisam baš vješta sa slovenskim jezikom. Mi volimo izazove! Ukoliko želite više znati o našem djelovanju pogledajte web stranice www.wwoof-slovenia.info ili nam se izravno obratite na mail contact@wwoof-slovenia.info.

 

EIA

 
  U Hrvatskoj trenutno nema registriranih WWOOF farma, no to ne znači da nema ljudi koji žive u skladu s prirodom. Jedan od najljepših primjera takvog pristupa je EIA, eko-art udruga koja se nalazi u zaleđu Istre, otprilike tri kilometra udaljena od mjesta Bale. Ona se prije sedam godina upustila u realizaciju boljeg svijeta u kojem bi ljudi živjeli s prirodom u sebi i oko njih. Na terenu od 16.000 kvadratnih metara pripadnici te udruge uspijevaju živjeti životom koji ne robuje nikakvim nametnutim društvenim ograničenjima. Želja im je da svi oni koji dođu budu prirodniji, opušteniji i da ovaj prostor koji ih okružuje djeluje pozitivno na njihov cjeloviti razvoj. U tom eko-centru osim ekološke edukacije događaju se razne umjetničke radionice (fotografija, oblikovanje, slikanje, sviranje, pjevanje, ples...) koje nadograđuju znanja stečena iz učenja permakulture, ekološke gradnje, te organizacije eko naselja. Razgovarali smo s Igorom Drandićem, čovjekom koji se nakon dugogodišnjeg putovanja svijetom odlučio vratiti u Istru i tu realizirati svoj san. Gledajući ono što je do sada napravio možemo sa sigurnošću konstatirati kako je u tome već uspio.

Kada ste se odlučili za ovakvu vrstu života?
- Još kao dijete dolazio sam ovamo sa svojim djedom i bakom. Oni bi radili u vinogradu, a ja bi u hladu ispod trešnje promatrao prirodu. Kasnije je ovo prostranstvo postalo zapušteno, a 2000. godine, dok sam živio sa šamanima u džungli, ponovno sam osjetio poziv da se vratim u Istru poslije 24 godine putovanja. Po povratku 2003. godine počeo sam s gradnjom onoga što sada možete vidjeti. Jedino s čime sam tada raspolagao bila je mačeta i velika želja da budem dio ove lijepe prirode. Dozvolio sam svojoj mašti i unutarnjem glasu da mi pomognu u određivanju mjesta za kuću i ostale sadržaje.

Jeste li tada mislili da će Vam se u Vašoj viziji pridružiti i drugi ljudi?
- Nisam znao kako će se stvari razvijati. Imao sam samo potrebu biti u prirodi. S time da sam se uvijek volio družiti s ljudima. U početku mi je pomagala jedna prijateljica, a tijekom prvog ljeta već su se priključili i volonteri. Napravili smo put i mjesta za šatore te ljetnu montažnu kuhinju. Nakon toga je došla kamp prikolica, a zatim i montažna drvena kuća koju smo dobili iz Njemačke.

Izgleda da je sve išlo tako prirodno.
- Da, slijedila je ljetna kuhinja za goste u šumi. Koristili smo ostatke materijala koje su nam ljudi poklanjali. Zatim smo 2006. sagradili prvu kuću od slame koja je izazvala veliku pažnju. Bila je dio projekta Balkan Network vezanog uz eko sela Balkana. Gradnja te kuće od slame trajala je četiri dana. Bila nam je više nego potrebna za smještaj sve većeg broja gostiju koji su sada već dolazili i zimi.

Koliko je potrebno hrabrosti da čovjek uđe u jedan takav projekt?
- Meni sve to nije bilo strano. Sedam godina prije toga putovao sam svijetom bez ikakve prtljage, bez ičega. Meni je to bilo normalno. Mjesecima bih boravio u prirodi bez ikakvog kontakta s ljudima. Uživam živjeti u prirodi i oduševljavaju me svaka travka i svaki cvijet, vjetar, životinje i sunce. Ljubav je na prvom mjestu. A hrabrost? Ja sam navikao živjeti jednostavno i skromno. Vrlo rano sam naučio da je sreća u meni i da ne ovisi o ničem materijalnom.

Za hrabrost sam pitao iz razloga što život u prirodi čovjeka suočava sa samim sobom, a to je izazov.
- Hvala što ste to pitali. Upravo smo jučer razgovarali kako neki ljudi ne znaju biti sami. Uvijek im netko ili nešto treba. Boje se biti sami sa sobom. U prirodi se suočavamo s tim našim strahovima. To je ustvari paradoks. Bojim se nečega što je stvarno divno. Jer kada konačno otkrijemo što je u nama postaje nam jasno o kakvom je izvoru ljubavi i ljepote riječ.

U kontaktu s prirodom počne otpadati sve ono što mi nismo a mislimo da jesmo.
- Kroz kontakt s okolnom svašta nas nauče i mi smo uvjereni kako je to naš pravi identitet. No, u prirodi toga nema. Priroda je čista, harmonična i direktna. Ona nema mentalnog uvjetovanja, ona je što je. U njoj nema laži. Kad smo u prirodi ne radimo ništa zbog drugih. Ne trebamo se truditi da bi bili prihvaćeni i voljeni. Tu ništa ne glumimo i ne nosimo maske. Spavamo kad smo umorni, jedemo kad smo gladni.

Postoje li neke priče vezane uz ovo područje Istre?
- Postoje priče o energetskim linijama. Ovo je 45. geografski stupanj koji predstavlja sredinu i ravnotežu. Na starim kartama ovaj kraj se zove Teren di Africa. Nitko ne zna kako je taj naziv nastao, no sve asocira na kontinent Afriku. Šuma iznad nas sadrži energetske krugove i zove se Fontanela. Vjerojatno je tu prije tekla voda. No, tako se zove i sedma čakra. U blizini smo otkrili i megalit koji prima kozmičku energiju. Na vrhu brda postoje ruševine grada u kojemu su prije 5000 godina živjeli ljudi.

Što znači ime EIA?
- To je ime drevne istarske božice plodnosti. U arheološkom muzeju postoji njoj posvećen kip. Po nekim našim indicijama, lako je moguće da ova božica potječe iz kontakta s Keltima koji su možda nekada davno ovamo dolazili.

Budući da je riječ o božici plodnosti odražava li cijeli ovaj kraj ženski princip?
- Da, i sve više. Princip koji daje, Majka zemlja. Energija božice Eie ovdje se sve više manifestira. Ovaj teren u prošlosti je bio jako suh i prilično neplodan, sada možete vidjeti da smo okruženi samim zelenjem. Ovamo pristiže vrlo mnogo pozitivnih ljudi, na unutarnjem planu osjeća se ta energija. Tu se pjeva, meditira, pleše i moli. Imamo energetske točke i Vrt leptira, gradimo s ljubavlju kuće od slame.

Koji je razlog da se tako mali broj ljudi odlučuje živjeti u prirodi?
- Vidim da velik broj ljudi izražava želju da jednom počnu ovako živjeti. Često mi kažu kako živim ono što oni sanjaju. Većina njih u sebi nosi tu želju za slobodom i zdravljem. Problem u realizaciji te ideje je što su ljudi hendikepirani sustavom u kojem žive. On ih je udaljio od prirode i hipnotizirao. Ljudi imaju puno strahova i ne znaju da je to moguće. Postali su ovisni o novcu i uvjereni su kako stalno nešto moraju posjedovati. Ja imam iskustvo da sam bez ičega bio sretan i ovo je za mene luksuz. Imam sve što mi treba. I ono što je najljepše, nema nikakvih računa. Sa svoje 52 godine imam svega četiri mjeseca radnog staža. Nikad se nisam morao dovoditi u poziciju neslobode i služenja.