Prema ovom istraživanju provedenom na pacijentima koji su primili transplantirane organe, posebno srca, nije rijetkost da se sjećanja, ponašanja, sklonosti i navike koje je imao davatelj prenesu na primatelja.
Paul Pearsall, dr. sc.
Gary E. Schwartz, dr. sc.
Linda G. Russek, dr. sc.
© 2002
E-mail: gschwart@u.arizona.edu
Ako želite opovrgnuti zakon da su sve vrane crne... dovoljno je da dokažete da je jedna jedina vrana bijela.
UVOD
Općenito se pretpostavlja da učenje prvenstveno uključuje živčani sustav, a potom i imunološki sustav. Iz toga slijedi da pacijenti koji transplantacijom primaju periferne organe ne bi trebali doživljavati promjene ličnosti u vidu veće sličnosti s davateljem kojega nikada nisu sreli. Kada su opažane promjene ličnosti koje bi uslijedile nakon transplantacije, ponuđena objašnjenja uključivala su učinke imunosupresivnih lijekova, psihosocijalni stres, i otprije prisutnu psihopatologiju primatelja.1-3
Međutim, teorija o živim sustavima eksplicitno tvrdi da sve žive stanice u sebi posjeduju funkcionalne podsustave za «pamćenje» i «odlučivanje».4 Nadalje, nedavna integracija teorije o sustavima u koncept o energiji (što je nazvano teorija o dinamičkim energetskim sustavima) postavlja intrigantnu logiku koja vodi do predviđanja da svi dinamički sustavi pohranjuju informaciju i energiju u većoj ili manjoj mjeri.5-7 Mehanizam sistemske memorije pruža prihvatljivo objašnjenje evolucije nastajućih (novih) sistemskih svojstava kroz interakcije povratne sprege (npr. kroz nelinearnu cirkulaciju informacija i energije koja odražava trenutne interakcije elemenata u složenoj, dinamičnoj mreži).
Petlje povratne sprege postoje u svim atomskim, molekularnim i staničnim sustavima. Zato bi se dokazi o atomskoj sistemskoj memoriji, molekularnoj sistemskoj memoriji i staničnoj sistemskoj memoriji trebali nalaziti u ovim sustavima.
Mehanizam sistemske memorije bio je primijenjen na razna kontroverzna i naizgled neobična opažanja u dopunskoj i alternativnoj medicini, uključujući i homeopatiju.8 To također vodi do novih pretpostavki. Jedna od pretpostavki je da osjetljivi primatelji transplantiranih organa mogu iskusiti aspekte davateljeve osobne povijesti pohranjene u transplantiranim tkivima.
1997. objavljena je knjiga pod naslovom A Change of Heart* u kojoj su opisane vidljive promjene ličnosti koje je doživjela Claire Sylvia.9 Sylvia je 1988. transplantacijom primila srce i pluća u bolnici Yale-New Haven. Izvijestila je da je primijetila kako su joj se nakon operacije promijenili razni stavovi, ukusi i navike. Imala je neobjašnjive napade jake želje za hranom koju ranije nije voljela. Na primjer, iako je bila plesačica i koreografkinja koja vodi brigu o zdravlju, nakon što je izašla iz bolnice dobila je neobuzdanu želju da ode u fast-food restoran Kentucky Fried Chickena i naruči pohanu piletinu, hranu koju nikada nije jela. Sylvia je otkrila da ju privlače hladne boje, i prestala se oblačiti u jarko crveno i narančasto, boje koje je ranije voljela. Počela se ponašati na agresivan i neobuzdan način koji je bio nepitičan za nju, ali je, kako se pokazalo, bio sličan ličnosti njenog davatelja. Zanimljivo je da je nepojedena pohana piletina Kentucky Fried Chickena pronađena u jakni mladog čovjeka (njenog davatelja) kada je poginuo.
William Novak, koautor spomenute knjige, potražio je mišljenja o prihvatljivosti teorije o staničnoj memoriji. Pearsall je iznio mišljenje da imunosupresivni lijekovi možda mogu sniziti prag na kojem pacijenti mogu registrirati staničnu memoriju pohranjenu u transplantiranim organima (citirano u 9, prošireno u 10). Schwartz i Russek iznijeli su teoriju da bi proces odbacivanja mogao odražavati odbacivanje ne samo materijala od kojeg se sastoje stanice, nego i sistemske informacije i energije pohranjene u stanicama (citirano u 9, prošireno u 7, 8).
Sylvia je bila jedinstvena po tome što je primila veliku količinu novog tkiva (srce i pluća), vodila je zdrav život, a bila je i emocionalno otvorena i senzitivna. Schwartz i Russek mišljenja su da bi Claire Sylvia mogla biti «bijela vrana» stanične sistemske memorije.7
Ovaj izvještaj iznosi ključna opažanja iz 10 reprezentativnih slučajeva primatelja transplantiranih organa koji su bili voljni podijeliti iskustva o osobnim promjenama nakon operacija koje su u skladu s teorijom o staničnoj memoriji.
Kako bismo zaštitili privatnost obitelji davatelja i primatelja te njihovih liječnika i bolnica, davatelje i primatelje ćemo nazivati brojevima, osim na mjestima gdje članovi obitelji ili prijatelji spominju njihovo ime u transkriptima. Sve primatelje i članove obitelji ili prijatelje davatelja intervjuirao je Pearsall, uz snimanje na audio vrpcu. Schwartz i Russek proučili su transkripte i izabrali one koji su uključeni u ovaj izvještaj.
Svaki od 10 slučajeva uključuje izvještaj članova obitelji davatelja (ili ekvivalent), izvještaj primatelja (ili ekvivalent) i izvještaj članova obitelji ili prijatelja primatelja. Članovi obitelji davatelja, primatelji i članovi obitelji ili prijatelji primatelja citirani su izravno iz transkripata. Osobna mišljenja (uključujući i kontroverzne sadržaje) doslovno su preneseni. Svaki slučaj uključuje dva do pet primjera paralela između davatelja i primatelja, opaženih kod primatelja nakon operacije transplantacije.
Slučaj 1
Davatelj je bio 18-godišnji mladić koji je poginuo u automobilskoj nesreći. Primateljica je bila 18-godišnja djevojka s dijagnosticiranim endokarditisom i kasnijim popuštanjem srca.
Davateljev otac, psihijatar, rekao je:
«Moj sin je uvijek pisao poeziju. Nakon što je umro, čekali smo više od godinu dana prije nego što smo počeli čistiti njegovu sobu. Pronašli smo knjigu pjesama koju nam nikada nije bio pokazao, i nikada nikome nismo rekli o njima. Jedna od pjesama duboko nas je emocionalno i duhovno potresla. Govorila je o tome kako je vidio svoju iznenadnu smrt. Također je bio i skladatelj, i pronašli smo pjesmu koju je naslovio «Danny, moje srce je tvoje» - riječi koje govore da je moj sin osjećao da mu je suđeno da umre i nekome da svoje srce. Odlučio je da će donirati svoje organe kada mu je bilo 12 godina. Mislili smo da je to prilično čvrsta odluka, ali činilo nam se da pričaju o tome u školi. Kada smo sreli njegovu primateljicu, bili smo tako... nismo znali, kao, što je to bilo. Ne znamo ni sada. Jednostavno ne znamo.»
Primateljica je izjavila:
«Kada su mi pokazali fotografije njihovog sina, izravno sam ga prepoznala. Mogla sam ga prepoznati bilo gdje. On je u meni. Znam da je u meni, i zaljubljen je u mene. Uvijek je bio moj ljubavnik, možda negdje u nekom drugom vremenu. Kako je godinama prije nego što je umro mogao znati da će umrijeti i da će mi dati svoje srce? Kako bi znao da se zovem Danny? A onda, kad su mi svirali njegovu glazbu, bila sam u stanju završiti rečenice iz njegovih pjesama. Nikada prije nisam znala svirati, ali nakon transplantacije počela sam voljeti muziku. Osjećala sam je u srcu. Moje srce moralo je svirati. Rekla sam mami da želim uzimati satove gitare – istog instrumenta kojeg je svirao Paul [davatelj]. Njegova pjesma je u meni. Noću to snažno osjećam, i to je kao da mi Paul svira serenadu.»
Primateljičin otac rekao je:
«Moja kći, bila je ono što se kaže... kao da je ispala vragu iz torbe. Prije nego što se razboljela – kažu zbog zubara, tako misle – bila je divlja. Onda je postala prilično mirna. Mislim da je to bilo zbog njene bolesti, ali govorila je kako osjeća da ima više energije, a ne manje. Rekla je da želi svirati neki instrument i da želi pjevati. Kad je napisala svoju prvu pjesmu, pjevala je o svom novom srcu kao o srcu njenog ljubavnika. Rekla je da je njen ljubavnik došao kako bi spasio njen život.»
Slučaj 2
Davatelj je bio 16-mjesečni dječak koji se utopio u kadi. Primatelj je bio sedmomjesečni dječak kojem je dijagnosticirana Fallotova tetralogija (rupa u ventrikularnom septumu s pomakom aorte, suženje pulmonalne arterije i hipertrofija desne klijetke).
Davateljeva majka, liječnica, rekla je:
«Prva stvar je što sam mogla više nego čuti Jerryevo [davateljevo] srce. Mogla sam ga osjetiti u sebi. Kad me Carter [primatelja] prvi put vidio, potrčao je prema meni, pritisnuo svoj nos uz mene i trljao i trljao. Upravo to smo radili sa Jerryem. Jerryevo i Carterovo srce sada imaju pet godina, ali Carterove oči bile su Jerryeve oči. Kad me zagrlio, mogla sam osjetiti svog sina. Mislim, stvarno sam ga mogla osjetiti, ne samo simbolično. Bio je tamo. Osjećala sam njegovu energiju.
«Ja sam liječnica. Obučena sam da imam oštro zapažanje, i oduvijek sam bila rođeni skeptik. Ali ovo je bilo stvarno. Znam da će ljudi reći da meni treba da vjerujem kako je duh moga sina živ, i možda mi to stvarno treba. Ali ja sam to osjetila. To su osjetili i moj muž i moj otac. I kunem vam se, a možete pitati i moju majku, Carter je tepao istim riječima kao što je to činio Jerry. Carter ima šest godina, ali koristio je iste dječje riječi kao Jerry i igrao se s mojim nosom baš kao što je to radio Jerry.
«Ostali smo kod... [primateljeva obitelj] te noći. Usred noći, Carter je došao i zamolio da spava s mojim mužem i sa mnom. Šćućurio se između nas baš kao što je to radio Jerry, i mi smo počeli plakati. Carter nam je rekao da ne plačemo zato što je Jerry rekao da je sve u redu. Moj suprug i ja, naši roditelji i oni koji su stvarno poznavali Jerrya ne sumnjaju. Srce našeg sina sadrži puno od našeg sina i kuca u Carterovim grudima. Na nekoj razini, naš sin je još uvijek živ.»
Primateljeva majka izjavila je:
«Vidjela sam kako Carter odlazi k njoj [davateljevoj majci]. On to nikada ne radi. Jako je, jako stidljiv, ali otišao je do nje baš kao što je običavao trčati prema meni dok je bio beba. Kad je prošaptao 'U redu je, mama', slomila sam se. Nazvao ju je 'majkom', ili je to možda govorilo Jerryevo srce. I još nas se nešto dojmilo. Iz razgovora s Jerryevom mamom doznali smo da je Jerry imao blagu cerebralnu paralizu, uglavnom na lijevoj strani. Carter ima malo ukočenosti i drhtanja na toj istoj strani. Nikad mu se to nije događalo dok je bio beba, i počelo se pojavljivati tek nakon transplantacije. Liječnici kažu da to vjerojatno ima neke veze s njegovim zdravstvenim stanjem, ali ja stvarno mislim da tu ima još nešto.
«Ima još nešto što bih voljela razumjeti. Kada smo zajedno otišli u crkvu, Carter nikada prije nije sreo Jerryevog oca. Došli smo kasno i Jerryev tata je sjedio s grupom ljudi usred crkve. Carter je pustio moju ruku i potrčao ravno prema tom čovjeku. Popeo mu se u krilo, zagrlio ga i rekao mu 'tatice'. Bilo smo zabezeknuti. Kako ga je mogao poznavati? Zašto ga je nazvao tatom? Nikada nije radio takve stvari. Nikada nije ispuštao moju ruku u crkvi i nikada nije trčao prema strancima. Kad sam ga upitala zašto je to napravio, rekao je da nije. Rekao je da je to napravio Jerry, i da je on otišao s njim.»
Slučaj 3
Davateljica je bila žena od 24 godine, žrtva automobilske nesreće. Primatelj je bio 25-godišnji muškarac, postdiplomski student, koji je bolovao od cistične fibroze i primio transplantaciju srca i pluća.
Davateljičina sestra je rekla:
«Moja sestra je bila vrlo senzualna osoba. Njena velika ljubav bilo je slikanje. Išla je na svoju prvu samostalnu izložbu u malenoj trgovini umjetninama kada ju je pregazio jedan pijanac. To je jedna lezbijska trgovina umjetninama koja podržava homoseksualne umjetnike. Moja sestra nije baš otvoreno govorila o tome, ali bila je lezbijka. Govorila je da njeni pejsaži zapravo prikazuju figuru majke ili žene. Gledala bi u goli ženski model i iz toga crtala pejsaže! Možete li to zamisliti? Bila je nadarena.»
Primatelj je izjavio:
«U početku to nikome nisam govorio, ali mislio sam da će me to što imam žensko srce učiniti homoseksualcem. Otkad sam operiran, uspaljeniji sam nego ikad i žene mi sada jednostavno izgledaju još erotičnije i senzualnije, tako da sam pomislio da sam možda primio neku unutrašnju transseksualnu kirurgiju. Moj doktor mi je rekao da je to samo moja nova energija i nova životna snaga zbog kojih se tako osjećam, ali sada sam drugačiji. Znam da sam drugačiji. Vodim ljubav kao da točno znam kako se žensko tijelo osjeća i kako reagira – skoro kao da je to moje tijelo. Imam isto tijelo, ali još uvijek mislim da sada o seksu razmišljam na ženski način.»
Primateljeva djevojka rekla je:
«On je sada puno bolji ljubavnik. Naravno, prije je bio slabiji, ali ne radi se o tome. On sad, hoću reći, jednostavno poznaje moje tijelo jednako dobro kao i ja. Želi se milovati, grliti i ne žuriti. Prije je bio dobar ljubavnik, ali ne ovako. Jednostavno je drugačije. Cijelo vrijeme se želi grliti i obilaziti trgovine. Moj bože, nikada nije volio ići u trgovine! I znate što, sada nosi torbicu. Svoju torbicu! Prebaci je preko ramena i zove svojom torbom, ali to je torbica. On mrzi kada to govorim, ali kada idem u trgovački centar s njim, to je kao da idem s nekom od prijateljica. I još jedna stvar, obožava ići u muzeje. On to nikad, apsolutno nikad nije radio. Sada bio htio ići svaki tjedan. Ponekad nekoliko minuta stoji i bez riječi promatra neku sliku. Obožava pejsaže i samo zuri. Ponekad ga jednostavno ostavim tamo i vratim se kasnije.»
Slučaj 4
Davatelj je bio 17-godišnji crni student, ustrijeljen iz automobila u prolazu. Primatelj je bio 47-godišnji bijeli muškarac, radnik u ljevaonici, s dijagnosticiranim suženjem aorte.
Davateljeva majka je rekla:
«Naš sin je išao na sat violine kada je pogođen. Nitko ne zna odakle je došao metak, ali jednostavno ga je pogodio i on je pao. Umro je tamo na ulici, grleći svoju kutiju za violinu. Jako je volio glazbu i njegovi učitelji su govorili da stvarno ima smisla za to. Slušao bi glazbu i svirao zajedno s njom. Mislim da bi jednog dana svirao u Carnegie Hallu, ali druga djeca su uvijek ismijavala glazbu koju je slušao.»
Primatelj je izvijestio:
«Jako mi je žao i sve to, zbog momka koji je umro i dao mi svoje srce, ali stvarno imam problema s prihvaćanjem činjenice da je bio crnac. Nisam rasist, samo da znate, uopće nisam. Većina [mojih] prijatelja u postrojenju su crnci. Ali ideja da se crno srce nalazi u bijelom tijelu izgleda stvarno... pa, ne znam. Rekao sam svojoj ženi da mislim da bi mi penis mogao narasti do veličine crnačkog. Kažu da crnci imaju veće penise, ali ne znam za sigurno. Nakon što imamo seks, ponekad se osjećam krivim zato što je crnac vodio ljubav s mojom ženom, ali zapravo to ne mislim ozbiljno.
«Ipak, mogu vam reći jednu stvar. Nekad sam mrzio klasičnu muziku, ali sada je volim. Tako znam da to nije zbog mog novog srca, zato što neki crnac iz geta ne bi slušao takve stvari. Sada to smiruje moje srce. Puštam ju cijelo vrijeme. Obožavam je. Nisam rekao dečkima na liniji da imam crno srce, ali često o tome mislim.»
Primateljeva žene je izjavila:
«Bio je i više nego zabrinut zbog toga kad je čuo da se radi o srcu jednog crnca. Čak me pitao da li bi mogao zatražiti od doktora da mu daju bijelo srce kada se pojavi. On nije Archie Bunker,** ali nije ni daleko od toga. I ubio bi me da sazna da sam vam to rekla, ali prvi put je pozvao kući svoje crne prijatelje s posla. To je kao da više ne vidi njihovu boju, iako još uvijek ponekad priča o tome. Izgleda da se sada osjeća ugodnije i opuštenije u društvu s tim crnim dečkima, ali toga nije svjestan.
«I htjela bih reći još jednu stvar. Izluđuje me s klasičnom muzikom. Ne zna ime nijedne od pjesama i prije ih nikada, nikada nije slušao. Sada satima sjedi i sluša ih. Čak ponekad fućka klasične pjesme koje nikako nije mogao znati. Kako ih zna? Čovjek bi mislio da će voljeti rap muziku ili tako nešto zbog svog crnog srca.»
Slučaj 5
Davateljica je bila 19-godišnja djevojka koja je poginula u automobilskoj nesreći. Primateljica je bila 29-godišnja žena kojoj je dijagnosticirana kardiomiopatija nakon endokarditisa.
Davateljičina majka rekla je:
«Moja Sara je bila najljupkija djevojka. Bila je vlasnica i vodila je vlastiti restoran zdrave hrane, i stalno me grdila što nisam vegetarijanka. Bila je divno dijete. Divlje, ali divno. Vjerovala je u slobodnu ljubav i svakih par mjeseci imala je drugog muškarca u svom životu. Bila je luda za muškarcima još kao curica, i to nikada nije prestalo. Uspjela mi je napisati neke poruke dok je umirala. Bila je tako izvan toga, ali je stalno ponavljala kako može osjetiti udar automobila koji se sudario s njima. Rekla je da ga može osjetiti kako prolazi kroz njeno tijelo.»
Primateljica je izvijestila:
«Ako želite, možete pričati ljudima o ovome, ali zvučat ćete kao da ste poludjeli. Kada sam dobila svoje novo srce, dogodile su mi se dvije stvari. Kao prvo, skoro svake noći, i to se još uvijek ponekad događa, mogu osjetiti udar koji je primila moja davateljica. Mogu osjetiti udar u svojim prsima. To se sudari sa mnom, ali moj doktor je rekao da sve izgleda u redu. Također, sada mrzim meso. Ne mogu ga podnijeti. Bila sam McDonaldov najbolji izvor zarade, a sada mi se od mesa povraća. Zapravo, čak i kada ga samo pomirišem, srce mi počne brzo lupati. Ali to nije toliko bitno. Moj doktor je rekao da je to samo zbog lijekova.
«Nisam mu to mogla reći, ali ono što me stvarno smeta je to što sam zaručena i trebala bih se udati. On je divan čovjek i volimo jedno drugo. Seks je odličan. Problem je u tome što sam lezbijka. Barem sam mislila da jesam. Nakon transplantacije, više nisam... barem tako mislim, u svakom slučaju... ja sam neka vrsta polu- ili zbunjene lezbijke. Žene mi se i dalje čine privlačnima, ali moj dečko me uzbuđuje; žene ne. Nemam apsolutno nikakve želje biti s nekom ženom. Mislim da sam primila transplantaciju spola.»
Primateljičin brat rekao je:
«Susie je sada heteroseksualna. Ozbiljno to mislim. Bila je lezbijka, a sad ju je njeno novo srce učinilo heteroseksualnom. Pobacala je sve svoje stvari i knjige o gay-politici više nikada ne priča o tome. Prije bila stvarno militantna u vezi s tim. Drži se za ruke i mazi se sa Stevenom baš kao što to moja djevojka radi sa mnom. Priča ženske priče s mojom djevojkom, dok joj je prije držala propovijedi o zlim stvarima koje čine seksistični muškarci. I moja sestra, kraljica Big Maca, sada mrzi meso. Čak ga ne želi imati u kući.»
Slučaj 6
Davateljica je bila 14-godišnja djevojčica koja se ozlijedila u gimnastičkoj nezgodi. Primatelj je bio 47-godišnji muškarac kojem je dijagnosticiran benigni miksom i kardiomiopatija.
Davateljičina majka je izvijestila:
«Pogledajte je [pokazuje fotografiju]. Moja kći bila je oličenje zdravlja. Na njoj nije bilo ni grama masti. Bila je gimnastičarka i njen trener ju je mogao podići iznad glave jednom rukom. Bila je tako oduševljena životom da je cijelo vrijeme samo skakala i hopsala kao mače. Ipak, imala je nekih problema s hranom. Preskakala je obroke, i neko vrijeme je povraćala. Mislim da bi ju zvali pomalo anoreksičnom. Vodili smo je na terapiju zbog toga, ali jednostavno nije baš voljela hranu. I hihotala se na tako luckast način kad bi joj bilo neugodno. Zvučala je kao ptičica.»
Primatelj je izjavio:
«Osjećam se opet kao nov. Osjećam se kao tinejdžer. Zapravo se osjećam sretno i uzbuđeno. Znam da je to samo energija novog srca, ali stvarno se osjećam mlađim u svakom pogledu, ne samo tjelesno. Gledam na svijet na taj način. Stvarno sam mlad u srcu. Imam tu dosadnu sklonost hihotanju koja izluđuje moju suprugu. I ima nešto u vezi s hranom. Ne znam što je to. Ogladnim, ali nakon što se najedem često osjećam mučninu i kao da bi mi pomoglo kada bih mogao povratiti.»
Primateljev brat je izvijestio:
«Gus je tinejdžer. U to nema sumnje. On je dijete, ili barem misli da je dijete. Čak i kada smo na kuglanju, viče i skače naokolo kao luda. Sada ima taj uvrnuti smijeh. Tako se smiju djevojčice, i to mu i govorimo. Njega nije briga. Apetit mu se nikad nije sasvim vratio nakon kirurgije. Prilično mu je muka skoro cijelo vrijeme. Nakon ručka na Dan zahvalnosti – koji mu se jako svidio – otišao je na kat i povratio. Odveli smo ga na hitnu pomoć, ali to nije imalo nikakve veze s njegovim novim srcem. Rekli su da se vjerojatno radi o reakciji na nešto što je bilo u obroku. Međutim, nikome drugome iz obitelji nije pozlilo. Morat će paziti na to. Njegov liječnik zabrinut je zbog njegove kilaže.»
Slučaj 7
Davateljica je bila trogodišnja djevojčica koja se utopila u obiteljskom bazenu. Primatelj je bio devetogodišnji dječak s dijagnosticiranim miokarditisom i septalnim defektom.
Primateljeva majka je rekla:
«On [primatelj] ne zna tko je bila njegova davateljica ni kako je umrla. Mi znamo. Utopila se u kući maminog dečka. Njena mama i njen dečko ostavili su je na čuvanje jednoj tinejdžerici koja je bila na telefonu kad se to dogodilo. Nikada nisam sreo njenog oca, ali majka kaže da su imali jako ružan razvod i da otac nikada nije vidio svoju kćer. Kaže da je jako puno radila i da joj je žao što nije provodila više vremena s njom. Mislim da se osjeća dosta krivom zbog svega toga... znate, zato što nijedno od njih nekako nije dovoljno cijenilo svoju kćer dok nije bilo prekasno.»
Primatelj, koji je tvrdio da ne zna tko je bio davatelj, rekao je:
«Ponekad razgovaram s njom. Mogu je osjetiti tu unutra. Čini se da je ona jako tužna. Jako je uplašena. Ja joj govorim da je sve u redu, ali ona je jako uplašena. Kaže da bi htjela da roditelji ne odbacuju svoju djecu. Ne znam zašto bi rekla tako nešto.»
Primateljeva majka rekla je o primatelju:
«Pa, ono što najviše primjećujem je da se Jimmy sada smrtno boji vode. Prije ju je volio. Živimo kraj jezera i on ne želi izlaziti u stražnje dvorište. Stalno zatvara i zaključava stražnja vrata. Kaže da se boji vode a ne zna zašto. Ne želi pričati o tome.»
Slučaj 8
Davateljica je bila 19-godišnja djevojka koja je slomila vrat na satu plesa. Primateljica je bila 19-godišnja djevojka s dijagnosticiranom kardiomiopatijom.
Davateljičina majka je izvijestila:
«Sreli smo Angelu [primateljicu], i ona je slika i prilika naše kćeri [Stacy]. Skoro bi mogle biti blizankinje. Obje su bistre djevojke; hoću reći, moja kći je također bila bistra. Htjela je biti glumica, ali mi smo mislili da ima previše akademskog potencijala za to. Njen otac je liječnik, i stvarno je želio da ona krene njegovim stopama.»
Davateljičin otac je izvijestio:
«Stacy je bila izuzetno bistra. To je tako tragično. Mogla je postati izvanredna liječnica, ali htjela je plesati i pjevati. Tako je i umrla. Pala je na satu plesa. Uvijek smo se dobroćudno prepirali o tome kako bih ja bio razočaran da je otišla u Hollywood umjesto na Harvard. Nadam se da je znala da sam samo želio da bude sretna.»
Primateljica je izjavila:
«O njoj mislim kao o svojoj sestri. Mislim da smo sigurno bile sestre u prošlom životu. Znam samo da je davateljica bila djevojka moje dobi, ali ima više od toga. Razgovaram s njom noću ili kad sam tužna. Osjećam da mi odgovara. Mogu to osjetiti u svojim grudima. Tu stavim svoju lijevu ruku i pritisnem je desnom. To je kao da se mogu povezati s njom. Ponekad mi se čini da je tužna. Mislim da je htjela biti medicinska sestra ili tako nešto, ali u drugim prilikama kao da je htjela biti na Broadwayu. Mislim da je više htjela biti na Broadwayu. Ja želim biti medicinska sestra, ali mogla bih biti i liječnica. Nadam se da će biti sretna, jer ona će uvijek biti moj anđeo, moja sestra u mojim grudima. Svog anđela nosim svugdje sa sobom.»
Primateljičina majka je izvijestila:
«Ponekad ju možemo čuti kako razgovara sa svojim srcem. To joj dođe nešto kao 'dragi dnevniče'. Ona stavi ruku na svoje grudi i razgovara s onim koga smatra svojim davateljem. Jednom smo je zatekli kako drži stetoskop na svojim grudima i pokušava čuti svoje novo srce. Mislim da to još uvijek ponekad radi. I još samo jedna stvar, sada stvarno želi ići u medicinsku školu. Nikada prije to nije htjela, ali mislim da je to zato što nije vjerovala da će dugo živjeti. Već je promijenila svoje predmete na koledžu.»
Slučaj 9
Davatelj je bio trogodišnji dječak koji je pao s prozora stana. Primatelj je bio petogodišnji dječak sa septalnim defektom i kardiomiopatijom.
Davateljeva majka je izvijestila:
«To je bilo sablasno. Kada sam upoznala obitelj i Daryla [primatelja] na transplantacijskom sastanku, briznula sam u plač. Zatim smo otišli gore do stabla davatelja gdje se ostavlja znak koji simbolizira vašeg davatelja. Već sam plakala kad mi je suprug rekao da pogledam na stol kraj kojeg smo prolazili. To je bila obitelj primatelja s Darylom koji je tamo sjedio. Odmah sam to znala. Daryl mi se nasmiješio točno onako kako je to radio Timmy [davatelj]. Nakon što smo satima razgovarali s Darylovim roditeljima, bili smo utješeni. Nakon nekog vremena se jednostavno više nije činilo uopće čudnim. Kad smo čuli da je Daryl izmislio ime Timmy i pogodio njegovu dob, počeli smo plakati. Ali to su bile suze olakšanja, jer smo znali da je Timmyev duh živ.»
Primatelj je rekao:
«Dao sam ime dječaku. On je mlađi od mene i zovem ga 'Timmy'. On je još malo dijete. On je mali brat otprilike duplo mlađi od mene. Jako se ozlijedio kad je pao. Mislim da on jako voli Power Rangere, baš kao što sam i ja volio. Ali ja ih više ne volim. Ja volim Tima Allena u filmu Tool Time, zato sam ga nazvao Tim. Pitam se i kamo je otišlo moje staro srce. Nedostaje mi, na neki način. Bilo je pokvareno, ali brinulo se za mene neko vrijeme.»
Primateljev otac je izvijestio:
«Daryl nikada nije saznao ime ime svog davatelja ili njegovu dob. Ni mi to nismo znali sve do nedavno. Upravo smo saznali da je dječak poginuo tako što je pao kroz prozor. Nismo čak znali ni njegovu dob sve do sad. Daryl je to skoro potpuno pogodio. Vjerojatno se radi o slučajnosti ili tako nešto, ali pogodio je. Međutim, jezivo je to što ne samo da je pogodio dob i otprilike kako je umro, nego je pogodio i ime. Dječak se zvao Thomas, ali zbog nekog razloga njegova bliža rodbina zvala ga je 'Tim'.»
Primateljeva majka je izvijestila:
«Da li ćeš mu reći ono što je stvarno kao iz Zone sumraka? Timmy je pao pokušavajući dohvatiti igračku Power Ranger koja je bila pala na prozorsku dasku. Daryl više ne želi ni taknuti svoje Power Rangere...»
Slučaj 10
Davatelj je bio 34-godišnji policajac koji je ustrijeljen dok je pokušavao uhititi raspačavača droge. Primatelj je bio 56-godišnji profesor na koledžu s aterosklerozom i ishemijskom bolešću srca.
Davateljeva žena je izvijestila:
«Kada sam srela Bena [primatelja] i Casey [Benovu suprugu], skoro sam kolabirala. Kao prvo, bio je to zapanjujuć osjećaj vidjeti čovjeka koji u grudima nosi srce mog supruga. Mislim da skoro mogu vidjeti Carla [davatelja] u Benovim očima. Kad sam pitala Bena kako se osjeća, mislim da sam zapravo pokušavala pitati Carla kako je. Nikad im to ne bih rekla, ali žao mi je što nisam mogla dodirnuti Benove grudi i razgovarati sa srcem mog supruga.
«Međutim, ono što me stvarno smeta je što je Casey nepromišljeno rekla da je jedina stvarna nuspojava Benove kirurgije bilo svjetlo koje mu bljeska u lice. Upravo je tako Carl umro. Gad ga je upucao ravno u lice. Sigurno je zadnja stvar koju je vidio bila strašan bljesak. Nikada nisu uhvatili tog tipa, ali misle da znaju tko je on. Vidjela sam crteže njegovog lica. Tip ima dugu kosu, duboke oči, bradu, i taj stvarno smireni izgled. Izgleda otprilike kao neke od Isusovih slika.»
Primatelj je izvijestio:
«Ako obećate da nikome nećete reći moje ime, reći ću vam nešto što nisam rekao nijednom od svojih liječnika. To zna samo moja supruga. Znao sam samo da je moj davatelj bio 34-godišnji, vrlo zdrav muškarac. Par tjedana nakon što sam dobio svoje srce, počeli su mi se javljati snovi. Vidio bih bljesak svjetla ravno u moje lice, i moje lice bi postalo jako, jako vruće. Zapravo je gorjelo. Neposredno prije toga, načas bih opazio Isusa. Otada cijelo vrijeme sanjam taj san, a sada mi dolazi i dok sam budan: Isus, a zatim bljesak. To je jedino što mogu reći da je drugačije, osim što se osjećam stvarno dobro po prvi put u svom životu.»
Primateljeva žena je rekla:
«Jako mi je drago što ste ga pitali o njegovoj transplantaciji. Ti bljeskovi ga smetaju više nego što će vam priznati. Kaže da vidi Isusa, a zatim zasljepljujući bljesak. Doktorima je rekao za bljeskove, ali ne i za Isusa. Rekli su da je to vjerojatno nuspojava lijekova, ali, Bože, kako bismo htjeli da to prestane.»
RASPRAVA
Ovdje predstavljeni slučajevi reprezentativan su primjer više od 74 pacijenta s transplantiranim organom, od toga 23 s transplantiranim srcem, na koje je Pearsallu skrenuta pažnja u proteklih 10 godina.10
Budući da su slučajevi prikupljani sporadično i klinički, nije moguće izračunati postotak pacijenata koji su prijavili različiti stupanj promjene ličnosti koji je ili nije bio u određenoj mjeri paralelan s davateljima. Ovaj izvještaj pruža teorijsko i empirijsko opravdanje za provedbu kontroliranog sveobuhvatnog istraživanja.
Primatelji transplantiranih organa u prošlosti su nerado dijelili takva iskustva sa svojim liječnicima (a u mnogim slučajevima čak i sa svojom obitelji i prijateljima). Nadalje, prevladavajuće uvjerenje da je pamćenje prvenstveno pohranjeno u živčanom sustavu (a zatim i u imunološkom sustavu) u startu bi umanjilo vjerojatnost da će primatelji transplantata biti otvoreni za primanje stanične memorije iz transplantiranih organa. Isto uvjerenje smanjilo bi vjerojatnost da bi članovi obitelji i prijatelji, kao i kirurzi i zdravstveni radnici općenito, bili spremni otvoreno slušati o staničnoj memoriji od primatelja transplantata. Stoga nije moguće utvrditi koliki je stvarni postotak promjena ličnosti; čini se da je nepotpuno izvještavanje prije pravilo nego iznimka.
Slučaj 4 to izričito ilustrira. Kad je 47-godišnji bijeli muškarac, radnik u ljevaonici, primio srce 17-godišnjeg crnog studenta, pretpostavljao je da bi crni mladić najradije slušao «rap» glazbu. Stoga je odbacio pomisao da bi njegova nova korjenita promjena raspoloženja prema prema klasičnoj glazbi mogla potjecati od srca njegovog davatelja. Međutim, bez znanja primatelja, davatelj je zapravo volio klasičnu glazbu, i umro je «grleći svoju kutiju za violinu» dok je išao na sat violine.
Nakon završetka ovog rada, Schwartz i Russek intervjuirali su pacijenta dr. Copelanda koji je primio transplantaciju srca i doživio široki set promjena ličnosti. Primio je srce jedne žene, i njegove brojne promjene ličnosti uključuju strast prema ružičastoj boji (boji koja mu se prije operacije nije sviđala), i sklonost prema parfemima (koje prije operacije nije mogao podnijeti i svojoj supruzi nije dopuštao da ih nosi). Sada koristi kupke i parfeme sa ženskim mirisima.
Njegove kćeri ga zadirkuju, i on se boji podijeliti ova iskustva sa svojim liječnicima. Podijelio ih je sa Schwartzom i Russekom jer je doznao da su oni otvoreni prema ovakvim promjenama i da će mu pomoći otkriti da li su one povezane s davateljicom. (trenutno su u tijeku pokušaji kontaktiranja davateljičine obitelji). Njegov slučaj zanimljiv je zato što je dvaput bio proglašen mrtvim i oživljen prije transplantacije. Doživio je iskustvo na rubu smrti koje ga je, prema pacijentu i njegovoj supruzi, preobrazilo i učinilo otvorenijim.
Primatelji se međusobno mogu dosta razlikovati u pogledu otvorenosti za primanje staničnih informacija, te u jasnoći doživljavanja i izvještavanju o promjenama. Jedan od recenzenata rukopisa upitao je: «Imaju li primatelji ikakvu kontrolu nad tim? Kad bi svi primatelji bili otvoreni prema tome, da li bi svi nešto osjećali?» To je važno pitanje, i njime bi se trebalo baviti u budućim istraživanjima. Teoretski, veći broj pojedinaca trebao bi biti u stanju primati informacije kad bi ih se ohrabrivalo da budu otvoreni i primaju informacije. Trebalo bi razmotriti mogućnost korištenja hipnoze kao sredstva kliničkog istraživanja.
Ovdje izneseni slučajevi neobični su (ali ne i jedinstveni) po tome što su primatelji opazili jasne promjene koje su kasnije potvrdili njihovi prijatelji ili članovi obitelji. Štoviše, u svakom od iznesenih slučajeva informacije o davateljima detaljno su potvrdili i članovi obitelji ili prijatelji davatelja. U svim iznesenim slučajevima promjene ličnosti primatelja prethodile su bilo kakvom kontaktu s članovima obitelji ili prijateljima davatelja.
Primatelji koji su spomenuti u ovom članku nisu primili psihijatrijske dijagnoze. Oni nisu bolovali od teških depresija ili tjeskoba, iako su neki izjavili da se osjećaju tjeskobno zbog svojih iskustava. Slučaj 10 to izrazito dobro ilustrira. 56-godišnji primatelj, profesor na koledžu, ne samo što je doživljavao snove s bijelim bljeskovima u lice, nego bi neposredno prije bljeskova ponekad «na trenutak opazio Isusa». Uplašen ovom potencijalnom halucinacijom i njenim mogućom dijagnostičkom važnošću, nije podijelio tu informaciju sa svojim liječnicima (iako im je rekao za bljeskove). Davatelj je bio 34-godišnji policajac koji je bio ustrijeljen u lice dok je pokušavao uhititi raspačavača droge. Prema davateljevoj supruzi: «Nikada nisu uhvatili tog tipa, ali misle da znaju tko je on. Vidjela sam crteže njegovog lica. Tip ima dugu kosu, duboke oči, bradu, i taj stvarno smireni izgled. Izgleda otprilike kao neke od Isusovih slika.»
Mogu li se takvi izvještaji objasniti statističkom podudarnošću? Paralele u imenima koje se javljaju u slučajevima 1, 8 i 9 potencijalno bi se mogle objasniti kao slučajnosti. U slučaju 9, na primjer, to što je mladi primatelj izabrao ime Tim (za davatelja kojeg nikada nije upoznao) moglo bi imati veze s njegovim osobnim sklonostima.
Primatelj je izjavio: «Ja volim Tima Allena u filmu Tool Time, zato sam ga nazvao Tim.». Međutim, statistička podudarnost je kao objašnjenje poljuljana primateljevom primjedbom o njegovom zapažanju: «Mislim da on (davatelj) jako voli Power Rangere, baš kao što sam i ja volio. Ali ja ih više ne volim.» Davatelj je navodno poginuo «pokušavajući dohvatiti igračku Power Ranger koja je bila pala na prozorsku dasku». Otkrića u ovih 10 slučajeva čine se previše podudarnim da bi se moglo raditi o slučajnosti (hipotezi o statističkoj podudarnosti).
Nužno je provesti daljnja istraživanja kako bi se sustavno istražio fenomen podudarnosti između primatelja i davatelja. Na Sveučilištu u Arizoni trenutno traju istraživanja na uzorku od preko 300 pacijenata s transplantacijom, kojima se želi procijeniti učestalost takvih podudarnosti korištenjem polustrukturiranih intervjua i sustavnim ispitivanjem.
Pored toga, podgrupa pacijenata s transplantacijom fiziološki se nadgleda radi proučavanja biofizičkih mjera usklađenosti srca i mozga.11
Istraživanje testira predviđanja dobivena primjenom teorije o dinamičkim energetskim sustavima na srce. Osnovna hipoteza ove «energetske kardiologije je da se informacije i energija elektromagnetski prenose između mozga i srca, i da kroz elektromagnetsku rezonanciju mozak može obrađivati informacije dobivene iz davateljevog srca.12 Drugi oblici energetske komunikacije također su mogući, i trebalo bi ih uzeti u obzir prilikom daljnjih istraživanja.13
Pearsall je neformalno opazio da su pored primatelja srca, primatelji bubrega, jetre i drugih organa također ukazivali na promjene u osjetu mirisa, sklonostima prema hrani i emocionalnim faktorima. Međutim, one su obično bile prolazne i mogu se povezati s lijekovima i drugim faktorima transplantacije.10
Otkrića kod transplantacija srca čine se puno čvršćima i jače su povezana s prošlošću davatelja. Ako buduća istraživanja potvrde ovo opažanje, implikacije po osnovnu fiziologiju kao i kliničku medicinu mogle bi biti velike.
Pearsall je postao otvoren za mogućnost postojanja stanične memorije kod primatelja transplantata dijelom i zbog vlastite transplantacije koštane srži 1987, a također i zbog svog havajskog nasljeđa, u kojem se srce oduvijek štovalo kao «duhovni organ koji misli, osjeća i komunicira.»10
Schwartz postali su otvoreni za mogućnost postojanja stanične memorije dijelom zahvaljujući Schwartzovom otkriću logike sistemske memorije ranih 1980-ih, dok je bio profesor psihologije i psihijatrije na Sveučilištu Yale5-7, a dijelom kroz evoluciju teorije o dinamičkim energetskim sustavima sredinom 1990-ih, koje su Russek i Schwartz primijenili na srce.12-14
Međutim, sistemska memorija samo je jedan od mogućih mehanizama stanične memorije. Ostale mehanizme (npr. memoriju mikrotubula, koja također može uključivati proces sistemske memorije) također bi trebalo uzeti u razmatranje.15
Ako buduća istraživanja prikupe dokaze o postojanju stanične memorije kod pacijenata s transplantacijom, teorijske, kliničke i etičke implikacije bit će ogromne.16
Trenutna otkrića objavljena su u nadi da će potaknuti buduća istraživanja s ciljem ozbiljne provjere ove hipoteze.
Zahvale autora
Željeli bismo se zahvaliti obiteljima davatelja, primateljima i obiteljima primatelja koji su hrabro podijelili svoje priče s nama i velikodušno dopustili da ih objavimo.
10 ovdje opisanih slučajeva transplantacije srca potječu iz ukupnog uzorka od 74 primatelja transplantata (od čega 23 transplantacije srca), koji su svi pokazali veći ili manji stupanj promjena koje su bile paralelne s ličnostima njihovih davatelja. Zahvaljujemo se anonimnim recenzentima ovog rukopisa na njihovim konstruktivnim povratnim informacijama. Ovaj rad posvećujemo uspomeni na davatelje te uspomeni na Franka Pearsalla, Howarda Schwartza i Henrya I. Russeka, dr. med. – naše očeve.
O autorima:
• Paul Pearsall, dr. sc., klinički je profesor na Odjelu za njegu bolesnika na Havajskom sveučilištu. Napisao je više od 200 stručnih članaka i 15 knjiga koje su međunarodni bestseleri, među njima i The Heart's Code (Broadway Books, 1998).
• Gary E. Schwartz, dr. sc. profesor je psihologije, kirurgije, medicine, neurologije i psihijatrije na Sveučilištu u Arizoni. Također je direktor Centra za graničnu medicinu znanosti o biopolju i direktor Laboratorija za ljudske energetske sustave, oboje pri Sveučilištu u Arizoni. On je i koautor (zajedno s Lindom Russek) knjige The Living Energy Universe (Hampton Roads Publishing, 1999) i koautor (zajedno s Williamom L. Simonom) knjiga The Afterlife Experiments (Pocket Books, 2002) i The G. O. D. Experiments (Atria Books).
• Linda G. Russek, dr. sc., izvanredni je klinički profesor medicine na Sveučilištu u Arizoni i direktorica Laboratorija znanosti o srcu Zaklade za znanost o srcu u Tucsonu, Arizona.
Koautorica je više od 40 članaka te knjige The Living Energy Universe (s dr. Garyem Schwartzom; vidi gore).
Napomena urednika:
Ovaj članak izvorno je objavljen pod naslovom «Promjene kod primatelja transplantiranog srca koje su paralelne s ličnostima njihovih davatelja» u časopisu Journal of Near-Death Studies, sv. 20, br 3, proljeće 2002.
Radi dodatnih informacija u vezi s ovim člankom može se kontaktirati dr. Garya E. Schwartza:
Dr, Gary E. Schwartz, Professor of Psychology, Department of Psychology, University of Arizona, Box 210068, Tucson, AZ 85721-0068, USA. Telefon (520) 318 0286. E-mail: gschwart@u.arizona.edu . Također pogledati web-lokacije http://www.biofield.arizona.edu , http://veritas.arizona.edu i http://www.openmindsciences.com
1Lunde D.T., Psychiatric complications of heart transplants. Am J Psychiatry 1967; 124:1190-1195.
2Kuhn WF et al., Psychopathology in heart transplant candidates. J Heart Transplants 1988; 7:223-226.
3Mai F. M., Graft and donor denial in heart transplant recipients. Am J Psychiatry 1986; 143:1159-1161.
4Miller J. G., Living Systems. New York, NY: McGraw-Hill, 1978.
5Schwartz G. E., Russek L. G., Dynamical energy systems and modern physics: Fostering the science and spirit of complimentary and alternative medicine. Alter Therapies Health Med 1997; 3(3):46-56.
6Schwartz G. E., Russek L. G., Do all dynamical systems have memory? Implications of the systemic memory hypothesis for science and society. Kod KH Pribrama (ur.), Brain and Values: Is a Biological Science of Values Possible? Hillsdale, NJ: Lawrence Erlbaum Associates, 1998.
7Schwartz G. E. R., Russek L. G. S., The origin of holism and memory in nature: The systemic memory hypothesis. Frontier Perspectives 1998; 7(2):23-30.
8Schwartz G. E. R., Russek L. G. S., The plausibility of homeopathy: The systemic memory mechanism. Integrative Med 1998; 1(2):53-60.
9Sylvia C., with Novak W., A Change of Heart. New York, NY: Little, Brown, 1997.
10Pearsall P., The Heart's Code. New York, NY: Broadway Books, 1998.
11Song L. Z. Y. X., Schwartz G. E. R., Russek L. G. S.. Heart-focused attention and heart-brain synchronization: Energetic and physiological mechanisms. Alter Therapies Health Med 1998; 4(5):44-63.
12Russek L. G., Schwartz G. E., Energy cardiology: A dynamical energy systems approach for integrating conventional and alternative medicine. Advances. J Mind-Body Health 1996; 12(4):4-24.
13Tiller W. A., Science and Human Transformation: Subtle Energies, Intentionality and Consciousness. Walnut Creek, CA: Pavior, 1997.
14Russek L. R., Schwartz G. E., Interpersonal heart-brain registration and the perception of parental love: A 42-year follow-up of the Harvard Mastery of Stress study. Subtle Energies 1994; 5(3):195-208.
15Hameroff S. R., Penrose R., Orchestrated reduction of quantum coherence in brain microtubules: A model for consciousness. Kod S. R. Hameroff, A.W. Kaszniak, A.C. Scott (urednici), Toward a Science of Consciousness. Cambridge, MA: The MIT Press, 1996. 16 Schwartz G. E. R., Russek, L. G. S., The Living Energy Universe. Charlottesville, VA: Hampton Roads Publishing, 1999.
* Igra riječi, na engl. znači «promjena srca», ali i «promjena mišljenja». Prim. prev.
** Zadrt, nesnošljiv i šovinistički nastrojen lik iz popularne američke humoristične serije «All in the family». Prim. prev.