TEKST I FOTOGRAFIJE: Dina Ivan
POTPUNO SUBJEKTIVAN, VRIJEDNOSNI TEKST O PUTOVANJU I VARŠAVSKOJ KROZ ČETIRI FOTOGRAFIJE PRIVATNOG I JAVNOG PROSTORA
Promjena perspektive je putovanje. Jer ni ne putujemo drugačije nego da se krećemo, a dok se krećemo mijenjamo dotadašnju perspektivu nemicanja. A perspektiva se može mijenjati i promjenom položaja u kojem smo se do tada bili naviknuli nalaziti. Uz neobičnu perspektivu položaja može doći i neobična perspektiva djelatnosti i postati putovanje, jer putovanje traži novi pogled da bi se zatim dogodilo psihološko osvajanje prostora i pronalaženje sebe samog u njemu, djelomično oslobođenog.
Razmišljala sam o svemu tome dok mi se nenadano pojavilo pitanje:”Što je zapravo značilo spavanje u Varšavskoj?”. Potrebno je naravno čuvati mjesto 24h, kako se ne bi počelo sa gradnjom, ali što je u stvari značilo spavanje na ulici ispod improviziranog šatora, jedenje na ulici, život na ulici u krugu bliskih prijatelja? I nije mi kao odgovor dolazila kriva i paušalna riječ: “nekomfor”.
Umjesto toga pojavile su mi se slike, u stvari nekoliko fotografija u nizu.
Ležati u parku na livadi, s tim velikim ruksakom ili bez njega, znači biti opušten i slobodan kao u svom dnevnom boravku, a s mogućnošću susretati ljude, koja toliko otvorena i spontana ne postoji u dnevnom boravku, vidjeti zgrade i ljude iz nove ležeće, ili “travnosjedeće” perspektive.
Te kontrastne slike izmjenjuju se zahvaljujući novim, osobnim, nenadanim slikama.
Subverzivni smo kao Bill Mollison, ali prvo radimo posvećenje sadnicama i sjemenu, plešemo u krug po parku uz Vangelisovu muziku oko sjemena, ja još uvijek na štakama, sjedeći pratim ceremoniju samo gornjim dijelom tijela. Žene su bose na travi. Gledam park oko Nazorovog spomenika kao da sam prvi puta ovdje. A kada na drugoj livadi sadim svoju rajčicu i razbacujem sjemenke heljde, osjećam se – ne više kao da sam ja prvi puta ovdje - ovo je oduvijek park moga djetinjstva i odrastanja, nego je park oko Nazora postao potpuno svjež i nov u pravom i potpunom susretu sa mnom. Kao u igri gledanja kroz prozor vlaka kada se nekada miču polja, a nekada se mičemo mi, a polja stoje, sada vidim da se promijenio park, ustvari promijenili smo se oboje. Narasli smo promjenom perspektive i on i ja. Sjedim na travi i sadim. Nikada to još nisam radila ovdje.
Postao je sasvim moj i ja njegova, ali ne kao moja dnevna soba. Ovdje istovremeno pripadam ljudima koji ga dijele sa mnom i ljudima koji će tek doći i koji su ovdje bili. Postaje sasvim moj kao javni prostor. Više moj nego i jedan privatan prostor to može biti, pa bio i moj. Jer jedino izvan naše dnevne sobe, možemo upoznati vanjskost, spontano komunicirati, dotaknuti prirodu, slijed nenadanih događaja, život, jedino tamo dostići oslobođenje, spojiti se sa svemirom.
Upravo su zato svi koji su željele da Varšavska bude javni prostor, tamo ležali i spavali, kako bi bila još više njihova, još više javna, nego kada su tamo samo povremeno sjedili. Oni ju nisu čuvali, oni su ju morali napraviti više životnom nego u uobičajenim okolnostima, kako ne bi postala privatni dućan i spavaonica za automobile.
Epilog:
I nekolicina kojoj se pridružio veliki broj građana uspjela je postići da bude pokrenuta istraga cjelokupnog Hoto projekta zbog nepravilnosti i USKOK-a i zadužene osobe Hypo banke.
Bageri i dalje potiho rade. Ali ideja je jasno izrečena na trgu, na ulici, u javnom prostoru koji je i moj i tvoj i svačiji. Riječ je o svojevrsnoj školi legitimnog načina borbe, građanskom neposlušnošću kako bi se očuvao prostor slobode, prostor razmjene, prostor ruba gdje se različitosti dodiruju i ne vladaju čvrste granice shoping centra. Istovremeno na posljednjem protestnom skupu pročitana je inicijativa novinara “Pun kufer cenzure” koja govori o tome da medijska cenzura događanja već uveliko traje.