Arhiva:

« Veljača 2012 »
N P U S Č P S
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29
Pretraživanje
Zašto su ljudi u Varšavskoj spavali?

TEKST I FOTOGRAFIJE: Dina Ivan

 

POTPUNO SUBJEKTIVAN, VRIJEDNOSNI TEKST O PUTOVANJU I VARŠAVSKOJ KROZ ČETIRI FOTOGRAFIJE PRIVATNOG I JAVNOG PROSTORA 

 

Promjena perspektive je putovanje. Jer ni ne putujemo drugačije nego da se krećemo, a dok se krećemo mijenjamo dotadašnju perspektivu nemicanja. A perspektiva se može mijenjati i promjenom položaja u kojem smo se do tada bili naviknuli nalaziti. Uz neobičnu perspektivu položaja može doći i neobična perspektiva djelatnosti i postati putovanje, jer putovanje traži novi pogled da bi se zatim dogodilo psihološko osvajanje prostora i pronalaženje sebe samog u njemu, djelomično oslobođenog.

Razmišljala sam o svemu tome dok mi se nenadano pojavilo pitanje:”Što je zapravo značilo spavanje u Varšavskoj?”. Potrebno je naravno čuvati mjesto 24h, kako se ne bi počelo sa gradnjom, ali što je u stvari značilo spavanje na ulici ispod improviziranog šatora, jedenje na ulici, život na ulici u krugu bliskih prijatelja? I nije mi kao odgovor dolazila kriva i paušalna riječ: “nekomfor”.

Umjesto toga pojavile su mi se slike, u stvari nekoliko fotografija u nizu.

 

Prva fotografija je ona Zrinjevca, kojeg su na taj način nastanili isprva stranci koji putuju najekonomičnijim i najekološkijim masovnim prijevoznim sredstvom – željeznicom. Direktno s kolodvora, s velikim ruksacima ljeti su počeli tražiti hlad ispod zrinjevačkih platana, blizu fontana, a slijedili su ih mlađi žitelji Zagreba, opuštenjaci koji, ako bi se svrstavali u subkulturnu skupinu, onda bi najčešće bili prozivani “alternativom”, a koji su kraj njih također ležali, opušteno pripovijedali, susretali se (vjerojatno nije slučajno, što se ista scena ne bi mogla odigrati blizu nekog aerodroma).

Ležati u parku na livadi, s tim velikim ruksakom ili bez njega, znači biti opušten i slobodan kao u svom dnevnom boravku, a s mogućnošću susretati ljude, koja toliko otvorena i spontana ne postoji u dnevnom boravku, vidjeti zgrade i ljude iz nove ležeće, ili “travnosjedeće” perspektive.

 

Jedna druga sasvim drugačija slika je šetnica, koja nije šetnica, ali služi kao protuargument koji se iznosi svima koji se boje gubitka Varšavske ulice. Ljudi u odijelima, u gradskoj odjeći “špice”, utegnuti i odmjerenih pokreta, svjesni da mogu biti viđeni, ovaj puta šeću uskim prolazom, uz dućane, uz niz dućana, koji mora zaći u njihovo vidno polje. Planska programirana šetnja, zapravo je hod od točke A, do točke B kroz nečiji privatni prostor, u kojem se zasigurno ne može sjesti na stepenice, započeti neki niotkud nadošao, inspirirani razgovor i ostati tamo u nedogled, barem do kada se hoće, pogotovo ako je riječ o večernjim satima. Šetnja, hod, je bez spontanosti, pod nadzorom (onoga koji taj prostor ima) umjesto sjedenja i razgovora u slobodi, pošto je riječ o sveopćem, javnom prostoru..

Te kontrastne slike izmjenjuju se zahvaljujući novim, osobnim, nenadanim slikama.

 

Bila sam slomila nogu. Dva mjeseca u sobi uz sasvim malo kilavog hodanja na štakama, ne predaleko od kuće. Odlazim na istu klupu na početku Tuškanca, onda zamijenjujem klupu preko puta stana i sobe, u kojoj dva mjeseca detaljno proživljavam svaki kut. Na klupi rasprostirem deku, jer noga mora biti podignuta i promatram stan s te klupe koja je sada postala moja intimna fotelja. U tom komadiću parka najednom sam kao u produžetku stana, vrtu, bosa su mi stopala zbog povrede i to mi daje još veću opuštenost. Otvaram tekicu i zapisujem nešto, čak počinjem i raditi ovdje, smiješim se. Pripitomila sam ovaj komadić parka i oslobodila komadić sebe.

 

Zadnja fotografija u ovom nizu, je ona od neki dan. Prijateljica slavi rođendan subverzivnom akcijom. Sadit ćemo povrće i cvijeće koje je dobro za zemlju poput kadifa i nevena po parku kod Nazorovog spomenika. Ispod nogu Nazoru niknuti će rajčica. Treba naći mjesta koja neće smjesta biti pokošena. Travnjaci su najneučinkovitiji eko sustavi, pogotovo oni monokulturni, sa istom vrstom trave. Sjećam se scene iz dokumentarnog filma u kojem Bill Molllison, osnivač permakulture šeće kroz predgrađe istih kuća, istih travnjaka na kojima stoje terenski automobili. Gleda ih i komentira: ”Ovi ljudi sada unutra gledaju emisije o divljini, imaju terenske automobile namijenjene cestama i krajevima gdje nikada nisu bili i travnjake koje neprestano kose i koji uništavaju plodnost zemlje i bioraznolikost”. Tada se šeretski nasmiješi i baci prema travnjaku žir.

Subverzivni smo kao Bill Mollison, ali prvo radimo posvećenje sadnicama i sjemenu, plešemo u krug po parku uz Vangelisovu muziku oko sjemena, ja još uvijek na štakama, sjedeći pratim ceremoniju samo gornjim dijelom tijela. Žene su bose na travi. Gledam park oko Nazorovog spomenika kao da sam prvi puta ovdje. A kada na drugoj livadi sadim svoju rajčicu i razbacujem sjemenke heljde, osjećam se – ne više kao da sam ja prvi puta ovdje - ovo je oduvijek park moga djetinjstva i odrastanja, nego je park oko Nazora postao potpuno svjež i nov u pravom i potpunom susretu sa mnom. Kao u igri gledanja kroz prozor vlaka kada se nekada miču polja, a nekada se mičemo mi, a polja stoje, sada vidim da se promijenio park, ustvari promijenili smo se oboje. Narasli smo promjenom perspektive i on i ja. Sjedim na travi i sadim. Nikada to još nisam radila ovdje.

Postao je sasvim moj i ja njegova, ali ne kao moja dnevna soba. Ovdje istovremeno pripadam ljudima koji ga dijele sa mnom i ljudima koji će tek doći i koji su ovdje bili. Postaje sasvim moj kao javni prostor. Više moj nego i jedan privatan prostor to može biti, pa bio i moj. Jer jedino izvan naše dnevne sobe, možemo upoznati vanjskost, spontano komunicirati, dotaknuti prirodu, slijed nenadanih događaja, život, jedino tamo dostići oslobođenje, spojiti se sa svemirom.

Upravo su zato svi koji su željele da Varšavska bude javni prostor, tamo ležali i spavali, kako bi bila još više njihova, još više javna, nego kada su tamo samo povremeno sjedili. Oni ju nisu čuvali, oni su ju morali napraviti više životnom nego u uobičajenim okolnostima, kako ne bi postala privatni dućan i spavaonica za automobile.

 

Epilog:

I nekolicina kojoj se pridružio veliki broj građana uspjela je postići da bude pokrenuta istraga cjelokupnog Hoto projekta zbog nepravilnosti i USKOK-a i zadužene osobe Hypo banke.

Bageri i dalje potiho rade. Ali ideja je jasno izrečena na trgu, na ulici, u javnom prostoru koji je i moj i tvoj i svačiji. Riječ je o svojevrsnoj školi legitimnog načina borbe, građanskom neposlušnošću kako bi se očuvao prostor slobode, prostor razmjene, prostor ruba gdje se različitosti dodiruju i ne vladaju čvrste granice shoping centra. Istovremeno na posljednjem protestnom skupu pročitana je inicijativa novinara “Pun kufer cenzure” koja govori o tome da medijska cenzura događanja već uveliko traje.