Tekst: Dina Ivan
Ilustracije: Alma Selmanović
Fotografije: Veronika Bauer i Dina Ivan
Upravo su stabla važna
Djed je vukao repu, ali je nije mogao iščupati; pa mu se pridružila baka te su zajedno vukli repu, ali bezuspješno; zatim je došao i unuk, ali bez rezultata; pa su im se pridružili i pas i mačka; a na kraju im je pomogao i miš – i repa je izašla van.
Dječja pjesmica koja govori o jednom prijelomnom trenutku kada kvantiteta, prema poznatoj Marxovoj maksimi, postaje nova kvaliteta. No, teško je reći kada će taj zadnji mišić doći.
U Varšavskoj su srušili stabla i pohapsili 150 prosvjednika, iako istraga o pravovaljanosti gradnje Horvatinčićevog projekta i legalnosti pologa u Hypo banci još uvijek traje. To su učinili ne samo s Horvatinčićevim novcem, nego i s novcem svih građana. Riječ je 12 milijuna kuna iz proračuna, prema članku Zakona koji kaže da se radi o javnom interesu.
Kada je, rano ujutro, sječa započela, prosvjednici su se spontano okupili, šaljući si poruke i mejlove.
„U Varšavskoj su srušili stabla i pohapsili prosvjednike kojima su ujedno zabranili daljnji pristup Varšavskoj”, stigla mi je sms poruka dok sam gledala u šumu stabala u jednoj istarskoj šumi i doživjela smiješan paradoks miša koji je pokrenuo uspješno čupanje repe. Jer gledala sam u šumu stabala pored kojeg nema većeg grada, a ni manjega, pored koje se nalazi imanje jednog čovjeka koji tamo želi napraviti permakulturno selo.
A u Varšavskoj je počupano nekoliko stabala.
Italo Calvino napisao je knjigu Nevidljivi gradovi. Svaki grad je jedna ideja. Marco Polo priča Kublaj Kanu o gradovima u njegovom carstvu, ali, kako njegovim jezikom isprva ne barata dobro, u početku se izražava preko šahovskih figura, zatim pomalo natuca taj jezik, pa ga govori savršeno, da bi u jednom trenutku zašutio, ne rekavši ni riječ. Marco Polo priča s Kublaj Kanom u vrtu, u dvoru, na oblaku, na krošnjama drveća. Zadnji njegovi opisi gradova Kublaj Kanova carstva govore o megalopolisima bez duše, bez centra, bez trga, koji proždiru i obezličuju ljude koji u njima žive.
Četvrtina Hrvatske živi u Zagrebu, a radi se o manjem europskom gradu.
Da nema asfalta, u svakom gramu asfaltirane zemlje živjelo bi nekoliko milijardi živih bića...
Ljudi ipak bježe iz gradova, posebno ljeti. I ja sam sada kraj šume...
Ujedno je cijela Lika prazna... A Slavonija spava....
Odgovorivši na sms poruku i napisavši: „Utješno je da bi stabla, kada u gradu ne bi bilo ljudi i prometa, probila asfalt i preuzela grad za svega desetak godina”, prouzročila sam ljutitu reakciju, u smislu da nisu važna stabla nego zanemarivanje demokracije.
Vlasniku permakulturnog imanja prenijela sam vijesti i dobila njegovu reakciju: „Ali zašto toliko ljudi živi u gradu? Mislim da su razlozi strah od egzistencije i potraga za poslom, jer mnogo ljudi ipak vikendom i ljeti bježi iz grada”, odgovarao je sam sebi, a ja sam se uhvatila kako ponavljam prijateljičine riječi o tome kako je važno pružiti otpor i kako ništa drugo ne preostaje, te sam ga, dječje naivno, glasno zapitala: „Zar zaista transformacija gradova u zelene gradove gdje su kuće energetski samodostatne, gdje ljudi sudjeluju i dijele vlastita dobra i gdje vlast samo koordinira akcije od zajedničkog interesa – zar takva transformacija nije moguća bez smanjivanja gradova?”
I pomislila kako i ja još uvijek živim u gradu, iako sanjam o zemlji i drvenoj turopoljskoj kući pokraj grada. „Kako misliš da bi trebala izgledati strategija za smanjivanje gradova? Kako bi raselila ljude?” pitala me prijateljica. Mislila sam da se jednostavno radi o drugačijim vrijednostima – vrijednostima onih koji vole grad i onih koji vole prirodu te sam pogledala susjedu vlasnika permakulturnog imanja, živahnu ženu koja živi kraj drveća već drugu godinu, jede sirovu hranu, predivno pleše, meditira i spravlja hranu.
Ali, zapravo, popriličan broj ljudi, kad osjećaju da mogu, bježi iz gradova. Radi se možda i o promjeni vrijednosti te o egzistencijalnoj sigurnosti; o radu i novcu. A te dvije stvari također su usko povezane. Kada bi bilo moguće raditi izvan grada, kada bi zajednice izvan gradova postale samodovoljne, gradovi bi se mogli smanjiti i postati također energetski samodovoljni, sanjala sam dalje otvorenih očiju, možda utopistički...
Gradovi tada ne bi bili proždiruća čudovišta koji ljudima otimaju središnje trgove da bi se gradili šoping centri i garaže te srušilo i ono malo preostalih stabala.
HRT je izvijestila da je na demonstracijama koje su upriličene naredni dan bilo 300-tinjak demonstranata. Moj prijatelj novinar koji je cenzuriran i koji u novinama za koje piše ne smije više pisati o Varšavskoj iz razloga „nezanimljivosti teme” (?!) kaže da ih je bilo 2000!
Sjeli smo na cestu između Gundulićeve i Masarykove i zaustavili promet. U jednom trenutku smo shvatili da nas policija ne može uhapsiti – jer nas je previše. Bio je to slatki trenutak premještanja moći, priča mi preko telefona prijateljica. Bio je to mali miš koji je pomogao iščupati repu.
Sljedeći dan demonstranti su simbolično zazidali Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja, baš kao što je jednom stanaru u Varšavskoj, jednog jutra, pred balkonom jednostavno osvanuo zid. Dan iza toga prosvjednici su predali zahtjev u Skupštini Grada za pokretanjem referenduma o smjenjivanju gradonačelnika Milana Bandića i traženje odgovornosti Parka Zrinjevac za učinjeno (ne)djelo.
Niti iz jedne institucije – Skupštine, HDZ-a, SDP-a, Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja – građanima se nije obratio nitko.
Dakle, na licu mjesta dijalog nije uspostavljen, premda je na trgovima u javnom prostoru izrečeno mišljenje; probila se ideja. Misao akcije, slobodnog govora i sudjelovanja...
A ujedno je poduzeta i akcija, jer jedino tako možemo sudjelovati u životu kojeg živimo, kako bi se bar donekle približili načinu na koji slobodni ljudi slobodno i javno govore na trgovima u malim demosima.
Drugi dan ipak je sazvana hitna sjednica Gradske skupštine na kojoj je potpredsjednik Skupštine Josip Kregar izjavio kako se projekt financira i novcem iz proračuna prema čl. 13 Zakona o prostornom uređenju, koji kaže da je to javni interes i da se treba preispitati što je ovdje javni interes. Prosvjednici očito ukazuju kako to nije javni interes, ali Skupština ne može zaustaviti proces, to može jedino gradonačelnik, a većinskoj stranci u Skupštini žao je što ga je podržala u prethodnom mandatu. Skupština traži opoziv gradonačelnika, rečeno je na sjednici.
Tako je mali miš postao značajan trenutak na vagi akcije. Ljudi su se probudili, došli i suprostavili se čupanju stabala „jer gdje ako ne ovdje, tko ako ne mi, i kada ako ne sada”, kao što bi rekla Urša Raukar kojoj je zabranjeno prilaženje Varšavskoj.
Jer važna su upravo stabla – tamo gdje živi demokracija ne čupaju se stabla da bi se gradile garaže.
A onih nekoliko stabala predstavljalo je malog miša koji je pomogao iščupati repu...
Ukoliko svatko u svom životu posadi 1.000 stabala, kaže se u jednom projektu iz Kopenhagena, moguće je obnoviti Zemljina pluća, zaustaviti globalno zatopljenje i pročistiti planetu. A za to je, rekao mi je jedan permakulturnjak iz Estonije, zastupnik Stranke zelenih u Parlamentu, svakoj osobi (uz dobru kordinaciju) potrebno tjedan dana.
U Estoniji su, također, prije nekoliko godina rušili spomenik kulture, kako bi ga polovično povezali s poslovnom zgradom kojoj se tijekom gradnje srušio zid.